Stvari se ovdje čudno obrću. Prvo je pjevač Miroslav Škoro poželio biti predsjednik države, a onda je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, kao za inat, poželjela biti pjevačica. Takav lukavi manevar nitko nije očekivao. “Čuvaj me se, dragoviću. Kad si već ti naumio drsko oteti moj posao, uzet ću ja tvoj”, poručila je predsjednica pjevaču izokola i neizravno. I jedno i drugo valja razumjeti, i Škoru, koji je skontao da nije teško biti bolji predsjednik od Grabar-Kitarović, a i Grabar-Kitarović kad je za državni praznik u Kninu bez sustezanja pustila glas, shvaćajući da se ovdje takve gluposti pjevaju, da se, praktički, ne možeš osramotiti.
Predsjednica je imala neiscrpan izbor diskografskih naslova na raspolaganju. Što god da je uzela pjevati, nije moglo biti gore od onoga što pjeva njezina konkurencija. Svaka je pjesma Dalibora Bruna, Krunoslava Kiće Slabinca ili Mile Hrnića za antologiju suvremene hrvatske lirike usporedi li se sa Škorinom “Milo moje”. “Milo moje” čini se više kao posljedica radijacije nego kao pjesma. Nakon što čujete “Milo moje, milo mame svoje/Više moje nego mame svoje”, stihovi “Požurite, konji bijeli/Žurite, evo, sviće dan” ili “Na kantunu kuća stoji/Mala kuća, ljudi moji” zvuče skoro kao nešto što je napisao Arthur Rimbaud ili Walt Whitman.
Kako bilo, između pjevača i predsjednice upravo je počeo estradni i politički rat do istrebljenja. Nemilosrdno mlaćenje u kojemu se protivnici ne drže ni kućnog odgoja, ni Ženevske konvencije, ni Deklaracije o ljudskim pravima. Miroslav Škoro prosto ne može k sebi doći na kakav se ološ namjerio. Zanimljivo je kako je u njemu nečujno i sporo, desetljećima rasla ta spoznaja. Nakon što ga je HDZ prvo 1995. zaposlio u diplomatskoj službi, pa 2001. stavio da vodi Croatiju Records, pa 2007. namjestio za zastupnika u Saboru i, naposljetku, 2008. istaknuo za kandidata na prijevremenim izborima za gradonačelnika Osijeka, Miroslav Škoro je napokon, nakon 25 godina, inteligentno primijetio da je HDZ, ustvari, sranje.
Ali ni HDZ njemu ne ostaje dužan. Otkrilo se prije nekoliko dana da su u četiri mjesta koje vode hadezeovci, Našicama, Imotskom, Gradini i Rugvici, otkazani unaprijed dogovoreni koncerti Miroslava Škore. Pjevač je konsterniran kako mu se osvećuju, uskraćuju mu pravo na rad i guše njegov umjetnički izraz, no ono zbog čega bi se zapravo trebalo zgranuti, meni se čini, prije je množina njegovih nastupa plaćenih novcem poreznih obveznika, iz blagajni lokalne samouprave ili kroz braniteljske organizacije. Tu očito nije riječ o običnim, komercijalnim koncertima, jer nešto takvo lokalni političari ne bi mogli otkazati.
Nitko u Našicama, Imotskom, Gradini ili Rugvici ne može zabraniti da muzičari, kako god se zvali i odakle god dolazili, nastupaju pod okrutnim tržišnim uvjetima. Hladno pivo, Darko Rundek, Halid Bešlić, Milica Todorović ili Frajle dođu u grad, a da lokalni HDZ ili HVIDRA možda i ne znaju da su oni u gradu. Oni su nezavisni od političke moći jer ne pitaju ništa. Sve svoje račune, od najma dvorane, preko razglasa i pratećeg benda do redara na vratima, pošteni muzičari pošteno plaćaju novcem od prodaje ulaznica i rijetkim sponzorstvima.
Ovo Škorino, s druge strane, dotirani su nastupi za povlaštenu, takozvanu domoljubnu estradu, kakav je bio i nedavni Thompsonov koncert na splitskoj Rivi za četiri stotine hiljada kuna iz gradske blagajne, i pravo je da politika, gradonačelnici i načelnici općina odlučuju o tome, zakazuju i otkazuju događaje. Očekuje li Miroslav Škoro da hadezeovci financiraju njegovo umjetničko djelovanje, red je da bude pristojan s njima, kao što je i dosad, gotovo 25 godina, bio pristojan dečko i pazio da ih ne uvrijedi.
Pogledajte, uostalom, Antuna Vrdoljaka, koji je u filmu “General” učinio vječnim ministra branitelja Tomu Medveda, a nije, složit ćemo se, da je Medved nekakva važna i nezaboravna povijesna ličnost bez kojega film, cijela priča o Gotovini i Oluji, ne bi funkcionirao. Prije će biti, po mom mišljenju, da je redatelju trebala nekakva usluga Ministarstva branitelja i da se on za tu uslugu lijepo, ljudski odužio ministru. Usput, ne znam jeste li primijetili, ali otkad je Vrdoljak snimio film o njemu, Ante Gotovine nema ni čuti ni vidjeti.
Kao da se proslavljeni general skriva. Znanci ga zovu u kino, zovu i nakon kina da upitaju šta je istina, a šta umjetnička sloboda, ali Gotovina se nikome ne javlja. Pričaju čak da se nevoljnik, kad je čuo da film nije nešto naročito, ponovno dao u bijeg. Bezglavo je utekao od svoje ekranizirane biografije kao onda, prije petnaestak godina, kad je šmugnuo od optužnice Međunarodnog suda za ratne zločine. Ali neće dugo; Vrdoljak je, navodno, već izdao zapovijed: “Locirati, identificirati, uhititi i transferirati na premijeru.”
Nego, da se vratimo Škori i predsjednici. Predsjednička kampanja još pravo nije ni počela, a njih se dvoje sukobilo na način koji nitko ne bi očekivao. Sad kad je ona počela pjevati domoljubni repertoar - a ima, kažu, vrlo lijep lirski sopran - mogla bi bez problema ispuniti prazninu koja je nastala odlaskom Ljerke Palatinuš i Vere Svobode. Nije nemoguće ni da Thompsonu i Škori sruši cijenu i izgura ih iz biznisa. Ako je Škoro ne pobijedi u utrci za Pantovčak, neka moli Boga da ona ne izgubi, jer ako ona izgubi, on se dogodine u kolovozu može pozdraviti s unosnim gažama u Trilju i Imotskom. Kad Kolinda Grabar-Kitarović ozbiljno počne muzičku karijeru, Miroslav Škoro bit će sretan kad ga pozovu da pjeva na svadbi.