PRIČA O JEDNOM BRANITELJU

ANTE TOMIĆ Nenad Boban nije želio ništa što bi podsjećalo na ovu Hrvatsku kakva je danas

Split, 280414.
Odvjetnik Nenad Boban iznio je svoju zivotnu pricu iz vremena Domovinskog rata kada je kao vojnik svjedocio nekim nemilim dogadjajima koja su zavrsila ubojstvima.
Foto: Paun Paunovic / CROPIX
Paun Paunović / CROPIX

Nenad Boban

 

U rujnu devedeset prve odvjetnik Nenad Boban imao je četrdeset osam godina i dvoje maloljetne djece. Ni po čemu nije bio njegov red da se ide boriti, nitko mu ne bi zamjerio da je ostao pod dekom na kauču i, trljajući stopala u čarapama jedno o drugo, u polusnu promrmljao da ga probude kad rat završi. Ali on se, eto, borio, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Naprosto je morao, ima, znate, takvih ljudi: zbog osjećaja moralne dužnosti, rodoljublja, da bi živio u normalnoj zemlji gdje ga neće prcati Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Ratko Mladić i slične nakaze, jedno se jutro ukrcao u autobus i idućih desetak mjeseci najgoreg, najneizvjesnijeg rata lomio noge na kamenjaru Južnog bojišta. Bio je nečuveno hrabar, tvrde svjedoci. Niski, energični muškarac bezglavo se bacao na neprijateljske mitraljeze kod Slanog i Čepikuća.

Hrvatska ga odbila

U proljeće devedeset druge demobilizirao se premda su ga zvali da ostane u vojsci. Dobio je čin pukovnika, ali ga nikad nije ušio na uniformu. Nosio ga je u novčaniku ako ga je koji znatiželjnik želio vidjeti. Nije ustvari znao što bi s time. Kao što ga nije zanimalo ni useliti se u oficirski stan ili privatizirati građevinsko poduzeće.

Bio je, ne znam kako bi se drugačije reklo, malo glup i nije shvaćao da se ratni staž može naplatiti, da je sve to gotov novac, poslovna šansa, nekretnine... On se vratio svojem civilnom zanimanju kontajući, to je to. Imamo Hrvatsku, idemo dalje.

Nije mnogo ni razmišljao o ratu sve dok krajem devedesetih, početkom dvije tisućitih haaški istražitelji nisu poželjeli razgovarati s njegovim ratnim zapovjednikom Lukom Džankom.

Boban, sada u svojstvu odvjetnika, došao s Džankom, sjeli su nasuprot istražiteljima i dugo, temeljito, u detalje, gotovo u minutu im cijeli rat prepričali. Usmenim su svjedočenjem i dokumentima izvan ikakve sumnje dokazali da na Džanku nema nikakve krivice za ratne zločine. Kasnije je možda bilo slavnijih i većih pobjeda hrvatskih generala pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, ali Džankova i Bobanova je bila prva, dobivena brže, lakše i jeftinije od ijedne druge.

Odvjetničke usluge Nenada Bobana stajale su vjerojatno manje od chiraza koji su na večerama polokali Gotovinini pravni zastupnici, ali Republika Hrvatska nije ih htjela platiti. Ne znam sad koji je šupak bio premijer kad su odlučili da visoki časnici nisu jednaki, da su sloboda i dostojanstvo jednih važniji od slobode i dostojanstva drugih, a nije zapravo ni važno.

Svakako, Boban je tužio državu i izgubio, a država mu je zbog troškova sudskog postupka blokirala račun. Naposljetku je morao zatvoriti kancelariju.

"Motiv za uć u rat može biti ili proračunat ili iskren. Ako je čovjek iskren, jednom će neminovno završit u razočaranju. Jer ono što dođe nakon rata nije ono što ste očekivali. Postanete gorči, nepromjenjivo gorči", ispovjedio se Nenad Boban mnogo kasnije.

Sram ga je bilo, priznao je, da je bio spreman umrijeti. Zbog nejake djece koju je ostavio u kući, čisto mu je neugodno bilo kako se u jesen devedeset prve bacao na srpske mitraljeze. Zašto je, pobogu, to činio? Zar da bi Tomo Medved jednog dana bio ministar? Koji zajeb!

Tiho, bez himne i zastave

U rujnu dvije hiljade osamnaeste, dvadeset sedam godina od početka rata, Nenad Boban je umro u splitskoj bolnici. Pokopan je u petak popodne na Lovrincu, nesvakidašnje tiho, bez himne i zastave, bez patetičnih govorancija i plotuna počasnog voda. Ni po čemu se nije vidjelo da je to sprovod jednom branitelju, dragovoljcu od prvih dana rata, pukovniku Hrvatske vojske, niti je Boban želio da se išta od toga vidi.

Nije ustvari želio ni svećenika ni križ na grobu, ništa što bi, ma ni izdaleka, podsjećalo na ovu Hrvatsku kakva je danas, da ne bi tkogod slučajno pomislio da je pokojnik ičim zaslužan za nju.

Stajao sam pored njegova groba s Lukom Džankom, koji je također bio u civilnoj odjeći, misleći kako je teško kad čovjek nadživi vlastite iluzije. Dragi i pošteni Neno Boban umro je godinama nakon što je pokopao svoju vjeru da ovo može biti normalna zemlja.

Izdvajamo