Udruge branitelja neki uspoređuju s nekadašnjim savezima boraca. Tvrde kako se hrvatski branitelji, jednako kao nekad partizani, neumjereno precjenjujući svoje zasluge za dobrobit zajednice, agresivno miješaju u stvari o kojima niti su kvalificirani govoriti, niti ih se one tiču. Primjerice, u muziku: kao što su savezi boraca jednom ljutito ustajali protiv Vice Vukova, sada udruge branitelja ustaju protiv Hladnog piva.
U prošlosti bi se ipak teško mogao naći slučaj podudaran slučaju otprije nekoliko dana u Karlovcu, gdje su zabranili koncert Momčila Bajagića Bajage s jednim argumentom koji je u cijelosti, od početka do kraja lažan: “Bilo je negodovanja, jer nije u redu da takav pjevač, za kojeg se zna da je u Kninu 1993. pjevao četničke pjesme, nastupa u Karlovcu”.
Zamislite da je 1969. godina. Dvadeset četiri godine je prošlo od Drugog svjetskog rata, samo jedna više nego što nas danas dijeli od kraja Domovinskog, i na programu Splitskog festivala su najavljeni Tereza Kesovija i Claudia Villa s pjesmom “Nono”, ali nastup je iznenada otkazan jer je neki borac Druge dalmatinske brigade negdje pijan oklevetao talijanskog muzičara: “Bilo je negodovanja, jer nije u redu da takav pjevač, za kojeg se zna da je u Zadru 1943. pjevao fašističke pjesme, nastupa u Splitu”.
Ovo se 1969. nije dogodilo, Claudio Villa je otpjevao pjesmu koju svi znamo, jer je valjda postojala nekakva odgovornost za javnu riječ, pa i ako ste govorili o dojučerašnjim ratnim neprijateljima. Nije se uvažalo bezvrijedno mišljenje baš svakog idiota koji je bio u ratu. Nisu se svi Talijani smatrali fašistima, kao što je danas dosta popularno misliti da su svi Srbi četnici. Bilo je, ukratko, u nekadašnjem komunističkom jednoumlju više i slobode i pameti nego u nacionalističkoj diktaturi u ljeto 2018.