KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Ono što Bernardić sad predlaže meni se čini kao posljednji čin jednog nevoljnika koji je napokon spoznao svoj besmisao

Zagreb, 161017. Iblerov trg.
Sjediste SDP-a.
Press konferencija Davora Bernardica, predsjednika SDP-a.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / Hanza Media

 

Kad su ga pitali s kojom muzikom želi umrijeti, sto četverogodišnji australski botaničar David Goodall zapjevao je nekoliko prvih stihova Beethovenove “Ode radosti”. Nasmijan i zadovoljan, ni na trenutak ne sumnjajući da želi okončati svoj dugi i ispunjeni život, u jednoj je švicarskoj klinici dao da mu u venu zabodu iglu injekcije. Nakon toga je morao ispravno odgovoriti na četiri pitanja: kako se zove, koje je godine rođen, zašto je došao i zna li što će se dogoditi kad pritisne prekidač? Zatim su mu dopustili da u svoj krvotok uštrca smrtonosnu dozu Pentobarbitala. Zadnje su mu riječi, u podne i trideset u četvrtak desetog svibnja dvije hiljade osamnaeste, bile: “Zašto ovo tako dugo traje?”

Kad netko ovako razborito, odlučno i mirno želi umrijeti, ja se ne mogu sjetiti ni jednog dobrog argumenta protiv eutanazije. Ako se netko osjeća uzaludno, beznadno, promašeno, ne vidi smisao u svome trajanju i život mu je mučenje, ili ako je neizlječivo bolestan i nema mu spasa, ili ako je naprosto usamljen, nema prijatelja jer su svi njegovi vršnjaci pod zemljom, čovjeka bi trebalo pustiti da ode.

Na određeni način ovo bi mogla biti i priča o Davoru Bernardiću, predsjedniku Socijaldemokratske partije. On je, istina, mlad, tek mu je trideset osam, po godinama je daleko od Davida Goodalla, ali kad je u srijedu kazao da su on i njegova stranka spremni za izbore, njegova je žudnja za smrću bila zapravo jednaka. Kao što znamo, i vi i ja i vrapci na granama, i kao što je i Davoru Bernardiću svakako poznato, oni nisu spremni za izbore. Dapače, Bernardić i SDP imaju povijesno najnižu potporu punoljetnih građana Hrvatske i izbori bi za njih u ovome trenutku bili ravni samoubojstvu.

Ono što Bernardić sad predlaže meni se čini kao posljednji čin jednog nevoljnika koji je napokon spoznao svoj besmisao, osvijestio da je promašen, beznadan vođa, neizlječivo netalentiran za politiku, da nema, na koncu konca, više nijednog prijatelja i da bi to mučenje trebalo jednom zavazda prekinuti. Kad bolje pogledate, do jedan uvjet za političku eutanaziju on ispunjava, jedino nije jasno zašto bi ga čitav SDP u tome morao slijediti, ili zašto bi se u njegovo samoubojstvo uključivali glasači, štampali se milijuni listića, lijepili plakati, okupljali birački odbori i Državno izborno povjerenstvo? Želi li se zaista Bernardić predati ništavilu, u Švicarskoj tu stvar rade jednostavnije, brže, ugodnije i za mnogo manju cijenu.

Jednako bih, uzgredno kazano, savjetovao i Zdravku Mamiću koji je nedavno također očitovao samoubilačke žudnje.

Još kad je u studenom dvije hiljade šesnaeste izabran, rijetki su imali vjere da je Davor Bernardić dorastao voditi SDP. Godinu i po kasnije jasno je kako je on gori nego su i najpesimističniji zamišljali. Izjave i postupci su mu u rasponu od zbunjujućih, u boljem slučaju, do drsko slaboumnih, u goremu. Ulizivanjem Crkvi, zapisima kako je “Zagreb lijep na kiši” ili prijedlogom da se predsjednici pusti da imenuje troje ministara, Bernardić je hrvatskoj ljevici vjerojatno napravio veću štetu nego notorna Obznana kralja Aleksandra. Kad god taj tip zine, članstvo njegove stranke zanijemi od užasa. Sa svakom Bernardićevom rečenicom, na njegovom užasnom, beživotnom službouljudnom jeziku, nalik jeziku upozorenja iz govornih automata Zagrebačkog električnog tramvaja, “karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju”, SDP je gubio pola postotka glasova na idućim izborima.

I tako smo došli gdje smo došli, da se hadezeovska vlast osramotila kako se samo hadezeovske vlasti mogu osramotiti, da se Plenkovićeva administracija razotkrila kao pokvarena i lopovska, jednako kao i pokvarene i lopovske administracije Ive Sanadera i Tomislava Karamarka, no s druge strane nema ozbiljne, organizirane i zrele opozicije i izborima se ništa na bolje ne bi promijenilo. Bernardić, doduše, zove na megdan, kako već njegova uloga traži: “Zahtijevamo raspuštanje Sabora i raspisivanje izbora”, viče on iz svog ugla kočoperno, “Di ste, šupci?” dobacuje hadezeovcima izazivački, ali ni on nije takav idiot da ne shvaća kako bi to, i za njega i za njegovu stranku, u ovome času bilo pogubno.

Zanimljiv je govor imao prije nekoliko dana, kad je kazao kako “Hrvatska ne može biti talac jednoga čovjeka”. Davor Bernardić sam se sebi vjerojatno činio kao neviđen mangup kad je Andreju Plenkoviću spustio istom rečenicom kojom je Andrej Plenković prije dvije godine spustio Tomislavu Karamarku. Ne može naša hrvatska država i naš hrvatski narod stradavati da bi ti, dokazano nesposoban i nepošten, ostao na vlasti, poručio je patetično pravdoljubivi Bernardić Plenkoviću, ne opažajući kako jednaku stvar istodobno i sam čini. Premda je u nizu slučajeva pogriješio, zajebao baš sve što se moglo zajebati, ni Bernardić neće priznati da je Socijaldemokratska partija postala njegov talac i samokritično odstupiti s njezinog čela. Odstupit će prekasno, kad SDP izgubi izbore i u Saboru se prepolovi broj njihovih zastupnika.

Nezgodna je osobina ljudi poput Bernardića ili Plenkovića da se oni ne mogu sami ubiti. Želja za moći očito ne ide bez narcizma. Kad se bace u dubinu, nastojat će što više njih odvući sa sobom, kao pilot onoga malezijskog aviona koji se prije dvije godine sunovratio u Tihi ocean zajedno s dvjesto trideset devet putnika. Od prilike do prilike mi smo taoci takvih megalomana i ne možemo im ništa. Možemo se samo, poput onoga australskog botaničara, bespomoćno pitati: “Zašto ovo tako dugo traje?”

Izdvajamo