Iz zemlje nam odlaze veterinari, stočari iz Donje Saske ne mogu ih gotovo dočekati da im dođu teliti krave i cijepiti prasad. Zatim nas i medicinsko osoblje napušta. Liječnici gledaju rendgenske snimke kanadskih umirovljenika, a medicinske sestre mjere temperaturu škotskim mališanima. Samo što se raspakiraju, otuširaju i presvuku, naši inženjeri strojarstva jure u pogone u industrijskim zonama Malmöa i Göteborga. Naši agronomi obrezuju austrijske voćnjake. Irski krčmari izvanredno su zadovoljni našim kuharima i konobarima. Belgijanci nam hvale građevinare. Da ne duljim, po čitavoj Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi svijetu srdačno i nasmijano dočekuju hrvatske ljude.
Samo naše desničare, jadne, ne vole.
Evo, u utorak su se javile njemačke crkvene vlasti da im nije drago kad se Velimir Bujanec mota oko hrvatskih katoličkih misija i propovijeda svoju političku istinu. Ako može, oni bi da Bujanec ostane kod kuće, a prije nekoliko mjeseci jasno su rekli kako ne žele ni da se u njihovoj zemlji drže komemoracije za Slobodana Praljka. Imaju oni takvih i u Njemačkoj, njima po grobljima svakako ne manjka ratnih zločinaca, pa se narod opet okuplja na masovnim molitvama za njihove besmrtne duše. Svaka čast, momci, ali nama to ne treba, rekli su iz Biskupije u Mainzu.
Jednako kao i Švicarci kad su prije dvije godine zabranili koncert Marka Perkovića Thompsona u Schlierenu nedaleko od Züricha. A Thompsonu to nije prvi put jer je, sjetit ćete se možda, dvije hiljade treće bio nepoželjan u Nizozemskoj. Otkazani su mu rasprodani koncerti u Amsterdamu i Rotterdamu. Dođe li im Almira Medunjanin, Damir Imamović ili neki treći islamski terorist, za njih u Nizozemskoj nema problema, ali hrvatske i katoličke autore što pjevaju o Bogu i domovini pasja vjera ne pušta. Zatim, Ljubi Ćesiću ne daju u Sjedinjene Države, upravo kao i Stanku Sopti, Dariju Kordiću, Vinku Martinoviću Šteli i Mladenu Naletiliću Tuti. Joe Šimunić zbog uzvikivanja ustaškog pozdrava nije išao na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil.
Amerikanci su, napokon, objavili kako su im mrska i stajališta Jakova Sedlara. Neugodno bi ih se dojmilo da im on dođe u Washington tumačiti kako je to ustvari bilo s ustaškim logorima za Srbe i Židove. Sedlar je, istina, tražio od State Departmenta da mu se ispriča. Angažirao je navodno i nekakve advokate u New Yorku i sve otad, a bilo je to u kolovozu prošle godine, čekamo da Donald Trump na Twitteru objavi nešto kao: “Joj, Jakove prijatelju, oprosti, zasrali smo”. Sedam mjeseci kasnije možda se ipak može zaključiti da se to neće dogoditi.
Čudni su stranci, imaju sasvim drugačije vrijednosti od nas. Goran Štrok pripovijedao mi je nedavno čime on bez iznimke, u svakoj prilici izaziva pažnju, naklonost i poštovanje Engleza. To nije njegov novac, ni njegovi poslovni podvizi, ni sportski automobili koje je vozio, ni avioni kojima je pilotirao, ni jedrilica kojom je preplovio Atlantik, već, ne biste vjerovali, to da se njegov tata narodni heroj Izidor Štrok borio u Španjolskom građanskom ratu. Englezi na to ustanu i poklone se, ali da im netko krene pričati kako je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, oni bi se vjerojatno namrštili kao da je tkogod prdnuo u prostoriji.
Zapanjujuće su neznalice, kratkovidni, nerafinirani i, što je najgore, ne žele se mijenjati. Njihova istina o Drugom svjetskom ratu traje kao prvorazredni engleski štof iz Jermyn Streeta, sedamdeset godina peri-deri. I još im valja. Oni ne trebaju akademika Zvonka Kusića i Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima da im objasni kako se na to razdoblje može i drugačije gledati, kao što im ne treba ni novi poljski pogled na holokaust ili Orbanova obrana kršćanskog svijeta.
Zadržite to za sebe, u svoja četiri zida, u svojoj maloj, zagušljivoj fašističkoj vukojebini, poručuje nam Europa sve otvorenije, odbacujući jednoga po jednog našeg uglednog desničarskog intelektualca. Zapadu je, čini se, mučno od njihove kuknjave za ustašama, i od njihove mržnje za Srbe, i od njihove ljubavi za vlastite ubojice, i od njihovih upozorenja na islamsku opasnost, i od vjerske zatucanosti, i od mizoginije, i od homofobije, i od tvrdnji kako se s takozvanim logorima smrti neumjesno pretjeruje, a da Židovi, uostalom, bolje nisu ni zaslužili...
Kad sve ovakve slučajeve, Bujanca, Šimunića, Sedlara i društvo stavite na hrpu, dođe vam bistrije zašto hrvatski desničari vole svoju domovinu. Mislim, nije da ljudi baš imaju nekog velikog izbora. Nigdje ih drugdje ne čekaju. Kako je počelo, hrvatski desničari uskoro se neće trebati fotografirati i plaćati skupe takse za putovnice. Šta će im putovnice, kad se u Hercegovinu može samo s osobnom? Ako ih je strah aviona, nema veze, neće ni letjeti. Gotovo sve što im treba moći će pješke obaviti.
Zvučim zlurado, ali sve me ovo prije onespokojava i ražalošćuje. Zapravo ne želim ostati zaključan s luđacima u jednoj zemlji koju su svi pametni napustili. Želio bih da Velimir Bujanec i Jakov Sedlar odu u Njemačku možda čak i više od Bujanca i Sedlara, i da se Marko Perković Thompson i Mladen Naletilić Tuta sretno skrase u Kanadi, i da Ljubo Ćesić i Joe Šimunić pođu put Finske i ne zaustavljaju se prije arktičkog kruga, da do jedan ugledni desničar napusti Lijepu našu i trenutno je zaboravi, a u drugom smjeru, ako može, da nam se vrate svi oni veterinari, liječnici, inženjeri i kuhari što su nam posljednjih nekoliko godina otišli.