KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Pobunjeni bankovni službenik Srđan D.

Duje Klarić / CROPIX

 

S veselim zanimanjem čitamo posljednjih dana kako je Srđan D. (59), službenik OTP banke iz Vrlike kod Sinja, na radnom mjestu ukrao jedanaest i po milijuna kuna i pobjegao u Bosnu. Mađarsku banku, razumije se, ne žalimo jer za banke, općenito, osjećamo tek nezadovoljstvo, gnjev i prezir, a za ovu pojedinačno ne znamo ni kako se zove. Jer, što zapravo znače ona tri slova? Teško je povezati se s nečim što se predstavlja samo skraćenicom OTP.

Po duši govoreći, ne bi nas vjerojatno potreslo ni da nam tkogod otkrije da je opljačkana Országos Takarékpénztár.

Na vijest da je ukradeno jedanaest i po milijuna iz poslovnice jedne banke, za čije ime vjerujemo na mađarskom znači nacionalna štedionica, jednako kao što bismo vjerovali i da su nam rekli da znači junetina s mahunama, tkogod će ostati ravnodušan, a tkogod će možda natočiti čašu pa rodoljubno i protumađarski nazdraviti ispod Bukovčeve reprodukcije “Ilirskog preporoda” i kratko se pomoliti da počinitelja nikad ne uhvate. Zaista, on nam je neusporedivo simpatičniji od financijske ustanove u kojoj je zaposlen, osobito stoga što nije nekakav karijerni kriminalac, nasilnik s čarapom preko glave, koji je potkraj radnog vremena banuo s kratkom cijevi u poslovnicu, natjerao zaštitara da legne na mramorni pod i nasmrt prestrašio samohranu majku za šalterom i poljoprivrednika koji je došao platiti vodu. S počiniteljem se možete poistovjetiti, on jedan od nas, obična, svakodnevna, bezazlena hrvatska budala poput vas ili mene.

Ne poznajem Srđana D., ali sve što pišu, ili što se o njemu između redaka može naslutiti, čovjeku slama srce. Bio je branitelj, kao što su u ratu u Vrlici, na kilometar od fronta, valjda svi odrasli muškarci bili, ali naš junak to nije pretvorio u čvrst i uredan mjesečni prihod kao što su mnogi iz mjesta učinili. I kad je rat završio, poslušno je ustajao u šest, umivao se, brijao, stezao oko vrata kao omču kravatu s vezenim znakom banke i odlazio na posao dok su njegovi nekadašnji drugovi iz rovova blaženo prdili u tople perine. Koji sat kasnije, kad bi se sunce visoko podiglo i obasjalo cetinski kraj, ljubazno ih je dočekivao i isplaćivao im braniteljske penzije i, po svjedočenjima, baš ničim Srđan D. nije odavao da ga grize očita nepravda da on, magarac, pet dana u tjednu osam sati radi, dok pametnjakovići češu testise u kineskim trenirkama, autentičnim koliko i njihova uvjerenja o invalidnosti.

Pa ni poslovna posrtanja banke nisu ga, čini se, uznemiravala. Krotko je gledao kako sramotno pohlepni i glupi hadezeovski menadžeri uništavaju jednom snažnu i bogatu Splitsku banku i za smiješni novac je prodaju francuskoj Societe Generale, a Societe Generale je kasnije prosljeđuje mađarskoj OTP. Dani su se tako gomilali u mjesece, a mjeseci u godine, čitava su desetljeća Srđanu D. prošla u šutnji i trpnji. Strahujući za sebe i svoje, suprugu i četvero djece, dvije kćeri i dva sina, i staru mater od devedeset godina, ponizno je jeo govna, kako bi se to pjesnički reklo, i kad ga je gazio domaći izdajnik, vucibatina s desnicom na srcu, i kad se strani okupator na team buildingu na Plitvicama na njega derao na engleskom s teškim istočnoeuropskim naglaskom.

Tek nedavno, kad su iz uprave banke najavili gašenje poslovnice u siromašnoj i raseljenoj Vrlici, Srđanu D. nešto se strašno dogodilo. Nešto što je dugo savijano napokon je puklo. Prijatelji lovci pamte kako je povremeno, dok su na čeki kod Peručkog jezera u praskozorje vrebali divljač, znao ogorčeno šaptati kako je sve propalo, kako se ovdje više nizašta ne vrijedi boriti. Pričao je, kažu, potpuno otvoreno kako će gepiti pare iz banke i pobjeći negdje daleko, preko Atlantika, početi novi život u Južnoj Americi, u Urugvaju. Ili je možda rekao Paragvaj? Kazivanja se očevidaca ovdje nešto razilaze. Nisu ga za pravo reći, pozorno ni slušali. Kontali su kako je Srđan D. popio, kako to lovci često naprave, potegnu viljamovke iz srebrne pljoskice pa blebeću koještarije, a koji put i nezgodno nastrijele kolegu misleći da je divlja svinja.

Ozbiljno su shvatili njegovu priču tek u ponedjeljak ujutro, kad se po Vrlici pronio glas da je Srđan D. nestao, a da, slučajno ili ne, nema ni jedanaest i po milijuna u čeličnoj blagajni u stražnjoj sobi mjesne poslovnice Országos Takarékpénztár. Pobjegao je, uskoro se saznalo, na drugu stranu Dinare, u Bosnu i Hercegovinu, s plijenom natrpanim u lovački ruksak. Nešto je, istina, ostavio i obitelji: pedeset tisuća eura. Mogao je možda i više, ali je vjerojatno zaključio da novac kvari ljude. Njegov je sin, napokon, odbio očev dar i odnio ga na policiju.

I smiješna i tužna je priča o pobunjenom bankovnom službeniku iz Vrlike, sve do prije nekoliko dana uzornom, neosuđivanom građaninu, odanom suprugu, voljenom ocu, hrvatskom branitelju i strastvenom ubojici raznovrsne, što pernate, što krznate, divljači. To kako je nezadovoljstvo raslo u nevoljniku, kako je bio ogorčen i uvrijeđen, kako mu se činilo kao da ga je život prevario, da je zaslužio nešto bolje od beznadnog, prokletog mjesta na kojem je živio... sve to, da vam iskreno rečem, ja doživljavam vrlo osobno. Pa i vi vjerojatno većinu vremena osjećate isto što je Srđan D. desetljećima osjećao. Zamišljate navečer u mraku u postelji da ćete sve napustiti i početi ponovno, sretnije i berićetnije, negdje daleko, u kolibi od palminih grana, na nekom sunčanom karipskom sprudu, gdje nema ni lažnih branitelja, ni hadezeovaca ni mađarskih menadžera, a ujutro se probudite mrzovoljno shvaćajući da je tragično prekasno za promjene u vašem poznatom, sivom životu.

Slučaj Srđana D. dirne vas do suza jer je on pred penzijom, nadomak šezdesete, sa ženom, četvero velike djece i starom nepokretnom materom, vjerovao da za njega još sve može dobro završiti. Voljeli biste navijati za ocvalog pustolova s torbom punom ukradenih milijuna, ali niste, nažalost ili nasreću, ostali bez pameti kao on. Znate da će ga uhvatiti. Neizbježno je. Kako bi, s onim njegovim kukovima, on i mogao pobjeći? Po posljednjim vijestima, policija mu je već locirala signal mobitela negdje kod Sarajeva. Siromah je fantazirao o Južnoj Americi, a zaskočit će ga u Vogošći.

Izdvajamo