I najveća internetska tražilica jučer je obilježila Dan neovisnosti, iznad natpisa se vijorila naša zastava. Upravo kao da je Google kninska tvrđava, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Kliknuo sam ponosno, očekujući da će me link odvesti na nekakvu herojsku priču o hrvatskim zastupnicima koje ni granate iz neprijateljskih tenkova, ni rakete iz nadzvučnih lovaca, ni visokoobučeni niški specijalci ni horde krvoločnih arkanovaca nisu spriječili da u listopadu 1991. u podrumskoj dvorani Inine zgrade u Šubićevoj ulici neustrašivo objave definitivno naše napuštanje jugoslavenske tamnice naroda.
Međutim, umjesto podsjećanja na taj slavni čin, prva četiri Googleova rezultata su bile stranice “Pogledajte kako rade trgovine na Dan neovisnosti”.
Valjda je to bilo važnije i od herojskih priča i od polaganja vijenaca na grob Franje Tuđmana. Nije bilo prikladnijeg načina obilježavanja velikog povijesnog datuma od odlaska u trgovačke centre.
Slobodu i teritorijalnu cjelovitost svoje domovine slavili smo gurajući kolica kroz njemačke supermarkete, kupujući u Intersparu tjesteninu, u Lidlu deterdžente, a u Bauhausu sjajnu metalnu bačvu u koju ćemo pretočiti mlado vino. Na veliki državni praznik stavili smo dlan na prsa i gromko zapjevali “Kaufland, Kaufland, über alles”.
Ako to nije neovisnost, narode, onda ja zaista ne znam što je.
Svakako, bolje je i tako nego doći u kafić, kao što se meni jutros desilo, i slušati kako dvoje za susjednim stolom psuju državu. Redom, potkupljive i lijene gradske činovnike, županovu glupost, predsjedničinu lakomislenost, premijerovu neodlučnost i Milijana Brkića kao takvog. Nije to, znate i sami, ništa nesvakidašnje, devedeset posto svih naših razgovora prođu u psovanju države, ali bi se narod, mišljenja sam, ipak trebao obuzdati na Dan neovisnosti.
“Nije red, majku mu!” poželio sam dobaciti nezadovoljnicima. “Psovati Hrvatsku na Dan neovisnosti je kao da na Božić vrijeđate Isusa ili na osmi mart isprebijate majku.” Na ovaj veliki dan trebamo biti ponizni i zahvalni za potkupljive i lijene činovnike, županovu glupost, predsjedničinu lakomislenost, premijerovu neodlučnost i Milijana Brkića kao takvog.
Za Dan neovisnosti treba voljeti sve Hrvate, a osobito branitelje. Biti u mislima s braniteljima, meditirati o njihovom teškom putu, identificirati se s njima. Zbog toga i imamo neradni dan. Jer je velikom broju hrvatskih branitelja svaki dan neradni.
Nakon što ustanete oko desete ure, pola sata do četrdeset minuta se tuširate, brijete i češljate, bez žurbe doručkujete sok od naranče, šunku, jaja, voćni jogurt, žitarice, džem i maslac, i tek se oko podneva u udobnoj, širokoj trenirci i tenisicama spustite do sportske kladionice, doći će vam jasnije kolika je žrtva i stradanje pola milijuna branitelja, koliko se svaki od njih i danas daje za voljenu zemlju.
Da zastupnici nisu onoga listopadnog jutra prije dvadeset sedam godina žestoko ustali protiv zloglasne tamnice naroda, toliko bi branitelja bili očajni, izgubljeni, beznadni, mrzovoljni i sneni ranim bi se jutrom vukli na posao. I radili, molim vas lijepo, užasnih osam sati, neljudskih pet dana u tjednu!
Osim toga, da nemamo državnu neovisnost, vjerojatno nikad ne bismo upoznali poduzetnički genij Ivice Todorića, nepokolebljivo poštenje Ive Sanadera, odanost Gordana Jandrokovića, duhovitost Ljube Ćesića, rječitost Damira Krstičevića, šarm Tomislava Karamarka i inteligenciju Steve Culeja.
Napokon, da nema Hrvatske, lako je moguće da bi deseci hiljada Slavonaca čučali kod špahera kako su njihovi preci stoljećima čučali. Ostali bi jadni provincijalci skučenih obzora. Bez državne neovisnosti, niti bi znali strane jezike niti bi upoznali Austriju, Njemačku i Irsku.
Ministar obrane svima je jučer ujutro poslao blagdansku čestitku u kojoj je krasno poentirao: “Nema sretnijeg čovjeka od onog koji može stvarati, raditi i podizati obitelj u svojoj državi i svojim radom i trudom činiti je ponosnom”, a deseci tisuća europskih Slavonaca su mu na tečnom engleskom odgovorili: “Thank you and go fuck yourself!”