KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ: ŠTO UVIJEK ZABORAVLJAMO KAD GOVORIMO O VELIČANSTVENOJ OLUJI? I da su naši podbacili, Tuđman se mogao pouzdati da će Martić u Kninu zasrati

Josip Bistrović / CROPIX

 

Vozite li se starom cestom od Splita do Zagreba, nekadašnja vam se Srpska Krajina čini beskrajna. Razvukla se od Vrlike, preko Kijeva, Polače do Knina, pa uzbrdo na Pađene, Vučipolje, Gračac i Udbinu. U Jošanima pomislite kako se jednom svakako morate zaustaviti pogledati partizanski spomenik Dušana Džamonje, ali put vas nosi dalje, kroz Korenicu, Plitvička jezera, Rakovicu i Slunj. Sve do pred Karlovac, dobra četiri i po sata vožnje, jednom je bila vlast Mile Martića. Uvijek se začudite, za početak Srbima, kakva su oni sila bili da su tako mnogo vremena, od jeseni devedeset prve do ljeta devedeset pete držali taj ogromni teritorij, a onda i Hrvatima, koje su to momčine da su u tako malo vremena, u jedva tri dana, sve uzeli natrag.

Protrnete kakav je to bio herojski podvig i nadmoćna vojnička vještina i pomislite kako zaslužuje da se i danas, skoro četvrt stoljeća kasnije slavi, da se iz jurećih auta vijore barjaci, rumeni se janjci i odojci vrte nad žeravom, prodaju majice s domoljubnim motivima i bezbrojne plastične čaše od točenog piva ostanu razgažene u blatu nakon Thompsonovog koncerta. No, vozeći se vijugavom cestom kroz rijetko naseljeni lički kraj, pored čađavih ruševina iz kojih raste topola i brijest, kao da vam se na trenutak nekakav dim uvuče u nosnice. U mislima se vratite u ono doba kad su napuštene krave teških nabreklih vimena lutale praznim selima, dok ih koji vojnik u prolazu ne bi srušio rafalom iz kalašnjikova i ostavio da trunu u vrelim ljetnim danima. I ispuni vas jad.

O poraženima ne razmišljamo mnogo, nemamo milosti za Srbe otjerane devedeset pete, kao što ni Srba, napokon, nije mnogo plakalo kad su četiri godine ranije iz Krajine tjerali Hrvate. To nam je jedna od bezbrojnih zajedničkih osobina, da smo bezdušna gamad, ravnodušni na tuđe patnje, ali mogli biste se kojiput, na jednu od mnogih obljetnica slavne vojno-redarstvene akcije, za promjenu, umjesto slavlja uz studeno pivo, vruću prasetinu, Thompsonove pjesme i selfieje s Ljubom Ćesićem Rojsom, pokušati staviti na mjesto onoga drugoga.

Zamislite, prvi su sati četvrtog kolovoza devedeset pete, a vi sjedite u noćnoj svježini pod lozom, pred svojom kućom u Kninu. Besani i nespokojni čekate da se razdani, znajući da bi vaš život svakog trenutka mogao završiti. Trud međunarodne zajednice za mirnim okončanjem sukoba s Hrvatima definitivno je propao, Mile Martić otresito je odbio plan Z4, nije se želio čak ni sastati s američkim ambasadorom, strpljivim, dobronamjernim Peterom Galbraithom, a Franjo Tuđman, s druge strane, to je jedva dočekao. Njegova je vojska već nekoliko mjeseci na planini iznad grada i kad otamo, umjesto prvih zraka sunca, u pet sati sa zviždukom dolete granate od sto pedeset pet milimetara, to vas skoro i neće iznenaditi. Čudit ćete se zapravo da je sve to s Krajinom tako dugo trajalo.

Drugačije nije ni moglo biti, pomislit ćete slušajući sad bliže, sad dalje eksplozije. Napunit ćete zatim traktorski rezervoar dizelom, koji ste upravo za ovu priliku prije nekog vremena nabavili na crnom tržištu. Ukrcat ćete u prikolicu nekoliko kovčega, suprugu, djecu i nepokretnog oca i uputiti se u nepreglednoj koloni u nepoznato, negdje u Banat, u nekih rođaka koje jedva poznajete, gdje ćete idućih nekoliko godina životariti, vazda u krivnji da ste nekome na teret i smetate, dok ne obolite i prerano ne umrete u tuđim smeđim hlačama iz humanitarne pomoći...

Da se uživite u takvog nekoga s druge strane, promotrite rat očima neprijatelja, vjerojatno bi vam pokvarilo proslavu Oluje. Jer, propast Srpske Krajne bila je sigurna, njezin je tragični usud bio otpočetka upisan u njezin DNK, još prije nego su kninski odmetnici prvo stablo oborili preko ceste. Za početak, tu nije bilo stanovništva da bi bila država. Ni prije rata oko Knina, Gospića i Petrinje nije bilo mnogo ljudi, desetljećima unatrag su se iseljavali, tražili bolji život drugdje, u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu ili Rijeci, a kad je zapucalo, demografske prilike, razumljivo, nisu postale bolje.

Naprotiv, kad je Hrvatska vojska dužinom cijelog fronta, stotinama kilometara od Sunje do Vrlike, napokon pokrenula svoj teški vojnički stroj od sto trideset hiljada uglavnom mlađih, uspaljenih i motiviranih vojnika, dočekalo ih je gotovo pet puta manje Srba, čija je prosječna starost bila pedesetak godina. O borbenom moralu pedesetogodišnjaka ne treba, vjerujem, ništa reći. Da je potištenih, prepadnutih, ćelavih trbonja, osjetljivih plačipički u krizi srednjih godina u Kninu bilo pola milijuna, oni bi svejedno izgubili.

Osim toga je Krajina živjela u teškom siromaštvu, iscrpljena međunarodnim sankcijama. Gorivo se tu godinama kupovalo u dvolitrenkama Fante. Povrh svega je državu, da je u nedostatku boljeg izraza tako nazovemo, vodio jedan notorni glupan, brkati milicioner kao iz viceva, koji je ustrajno, kao za inat, odbacivao svaku priliku da stvar sretno završi. Ovo je posljednje bilo možda presudno. Da Hrvate upitate što je najzaslužnije za blistavi uspjeh Oluje, većina bi njih istakla vojnički genij Ante Gotovine, ili hrabrost Damira Krstičevića, ili razboritost Petra Stipetića, ili čak neukrotivu prirodu Ivana Koradea.

Jedno se, međutim, u pravilu zaboravlja - glupost Mile Martića. Zaključno s odbijanjem plana Z4, taj nevjerojatni tudum baš ništa dobro nije napravio. Da nisu imale krvave posljedice, njegove bi greške bile komične. Predsjednik Srpske Krajne činio se kao neki lik kojega igra Peter Sellers. On je bio naš najodaniji saveznik. I ako bi Gotovina, Krstičević, Stipetić i Korade podbacili, Franjo Tuđman u svakom se trenutku mogao pouzdati da će Martić u Kninu zasrati.

Zaista, da su naši ljudi pošteni, Mile Martić bio bi odlikovan najmanje Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Hrvati su pobijedili većim dijelom zahvaljujući činjenici da su Srbi bili temeljito uništeni od idiota. Već i zbog toga bi se trebalo staviti na mjesto poraženih, promotriti Oluju s druge strane, očima neprijatelja, jer i to nam je jedna od bezbrojnih zajedničkih osobina. Uvijek nam neki idioti rade o glavi.

Izdvajamo