Nezadovoljni stanjem u državi, naši ljudi često znaju reći: “Ej, da je meni vlast pet minuta”. Opazili ste svakako kako to ponavljaju, jednim glasom u kojemu se miješaju osjećaji, i nezadovoljstvo, i gnjev, i sadistička želja, drhtava čežnja da nekog ministra hladnokrvno smaknu, i povrh svega samopouzdanje, nepokolebljivo uvjerenje da bi oni mogli ubiti, ili makar zapovjediti ubojstvo, a da bi okrutna kazna bez ikakve sumnje bila pravedna jer gad koji ih je iživcirao, lijeni i lažljivi državni službenik, ni ne zaslužuje bolju sudbinu nego da mu se glava zakotrlja pred užasnutom svjetinom u podne na glavnom gradskom trgu.
“Znaš li ti, draga, ko je bio Hamurabi?” pita pijanac šankericu, zaplićući jezikom neobično, četverosložno ime drevnog babilonskog vladara, a šankerica ne kaže ni da zna, ni da ne zna. Mirno pere čaše ne obazirući se na gosta, koji je svoju razmetljivu priču tako mnogo puta ponovio da ga već i zovu Šime Hamurabi.
“Car Hamurabi ti je još onda”, nastavlja Šime, ne obeshrabrujući se manjkom zanimanja publike, “prije deset iljada godina, tamo u pički materinoj, između Eufrata i Tigrisa, donio zakon: ako koga uvate da je štagod ukra - cap, ode ruka! Ma da je samo jabuku gepio, nema priče. Triba si, pajdo, o tome ranije mislit. E, tako bi ja ove naše lupeže. Bez pardona. Pa kad dvojica, trojica ostanu bez ruke, da vidimo ko bi se, majci, više usudio pljačkat ovi naš napaćeni narod. Ej, da je meni vlast pet minuta”, završava pijanac poznatim refrenom.
On je inače u veljači napunio četrdeset devet, prošao je više od polovice života bez ijednog značajnijeg postignuća, ali na vlasti bi mu, zbog nekog razloga, bilo dosta pet minuta. Cijelu bi državu taj uredio u čik pauzi. A da ga upitate na koju je točno visoku funkciju mislio, je li ga zanima biti predsjednik, ministar, načelnik generalštaba, javni tužitelj, vrhovni sudac, financijski inspektor, komunalni redar, gdje bi, da ne duljimo, njegov zasljepljujući vladarski talent dao najbolje rezultate, on bi vas samo razrogačeno pogledao. Kako, zaboga, ne razumijete? On želi biti sve, u Šimi Hamurabiju sretno se sastala i izvršna i zakonodavna i sudska vlast. Kad on stupi na dužnost, drugi su suvišni.
On se ne bi zamarao povjerenstvima, odborima, radnim skupinama, raspravama, istragama, sjednicama, biljezima, ovjerenim kopijama, drugim mišljenjima, trećim čitanjima, javnim natječajima, žalbenim postupcima i nepravomoćnim odlukama. Sve bi birokratske koještarije nadomjestio svojom jednostavnom, neposrednom mudrošću, pravednošću i odlučnošću, i tako nevjerojatno skratio, ubrzao i pojeftinio čin vladanja da bi ga narod svim srcem ljubio. Premda je napravio pokolj da se veslalo kroz krv kao kroz izlivenu Savu u proljeće kod Donjeg Miholjca, svi bi pošteni ljudi radosno vikali: “Hvala ti, voljeni naš Šime!” i laticama zasipali njegovu otvorenu limuzinu kad bi prošao gradom.
Hrvati prosto obožavaju ovakve apsolutističke fantazije. U svim našim birtijama po jedan neostvareni diktator spava s glavom na stolu, u lokvici sline, smiješeći se snu u kojemu pokvarenim ministrima i zastupnicima odsijeca ruke. Napokon, jednoga smo takvoga u nedjelju izabrali na izborima za Europski parlament. U Bruxelles ćemo poslati Hamurabija iz našeg sokaka, bivšeg trgovačkog suca Mislava Kolakušića, koji je više od osamdeset četiri tisuće punoljetnih građana Republike Hrvatske očarao obećanjem da će vratiti opljačkano, do zadnje lipe, i da će sve besprijekorno štimati, država će biti kao apoteka, moći će se jesti s poda, samo da njemu pet minuta daju vlast.
Osvajanjem mjesta u Europskom parlamentu nipošto se ne iscrpljuju njegove težnje. Ovo je samo početak, kazao je u ponedjeljak Mislavu Bagi, jer on želi biti... oprostite, naš napaćeni narod želi da on bude i predsjednik, i premijer, i ministar pravosuđa, i unutrašnjih poslova, a svakome tko je gledao taj intervju bilo je jasno kako Mislava Kolakušića samo njegova prirođena skromnost i dobar kućni odgoj priječe da kaže kako bi bio najbolji izbor i za rektora Sveučilišta, izbornika nogometne reprezentacije, predstojnika Neurokirurgije na Rebru, zagrebačkog nadbiskupa, ravnatelja Muzeja suvremene umjetnosti, voditelja televizijskog Dnevnika i novu pjevačicu grupe Magazin.
Ošamućen jednom manjom, sporednom političkom pobjedom nesretnik je, u jednu riječ, djelovao potpuno neubrojivo, ali ne treba se ozbiljnije zabrinjavati. Bit će on dobro. Procjenjujem da će se već na idućim izborima izliječiti od oholosti, bit će mnogo manji nego što je danas jednom kad glasači otkriju nekog drugog mesiju s instantnim rješenjem za sve naše probleme. Naučili smo se, takvi dolaze svake četiri godine novi. Jedva se više i sjećamo kako su se zvali svi oni junaci koji su svečano obećavali da će vratiti našu ukradenu ušteđevinu, izgubljena radna mjesta i pogaženo građansko dostojanstvo, a naposljetku nije bilo ništa, ni od ušteđevine, ni od radnih mjesta, ni od dostojanstva. Kad vam za deset godina netko reče njegovo ime, dvoumit ćete se otkud vam je poznato, je li Mislav Kolakušić igrao u Cibaliji ili uzeo dvjesto pedeset hiljada u “Milijunašu”?
Nevolja je s našim ljudima da nikako da shvate kako nema čudotvorca koji će u kratkom vremenu korjenito promijeniti stvari. Onaj tko se izdaje za takvoga, ili je budala ili je varalica koja vam bestidno laže. Ne može se radikalnim potezima preskakati institucije. Nema prečice do bolje budućnosti, ništa se neće dogoditi u pet minuta. Istinska vlast, vrijedna i odgovorna vlast koju želite imati, uvijek mora biti na poslu, dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu.
Da je meni vlast na pet minuta, razmišljao sam jednom o tome, sjeo bih na klupu u parku, izvadio mobitel i stavio da mi svira “A Day in the Life” od Beatlesa. Gledao bih djecu kako se igraju, studente kako se ljube, penzionere kako hrane golubove, i upravo nekako dok bi pjesma završila, završio bi i moj mandat. Ustao bih na kraju i otišao. Nitko ne bi znao da sam ja bio na vlasti.