KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Uopće me ne zanima čime je Bandić kupio trojicu zastupnika, puno više me razdragala svinjarija jednog oholog i ponosnog Purgera

Damjan Tadić / CROPIX

 

Otmjeni dućan u centru glavnog grada. Žena plaća karticom, a prodavačica pogleda ime na kartici i nepogrešivo prepozna čije je, jer oko takvih stvari ovdje nema dvojbe, pokaže ga vlasnici dućana pa joj tiho, ali opet ne tako tiho da mušterija ne bi čula, reče: “Gle, i Srpkinje kupuju u nas”.

U nekom boljem dijelu svijeta, u pristojnim kućama, među odgojenim ljudima, ovakvo bi ponašanje držali sramotnim, ali u nas je prirodno, socijalno prihvatljivo. Čak i u otmjenim dućanima u Mesničkoj ulici. Ako tkogod ima ime i prezime koje je po nacionalističkim mjerilima krivo, prostaci će to kazati, primijetit će da ovaj ili onaj nije, što kažu, naš, već njihov, Srbin, Židov, Musliman ili, da oprostite, Ciganin. Katkad se samo ta netrpeljivost izražava šapatom, dlanom pokrivajući zluradi osmijeh, “gle, i Srpkinje kupuju u nas”, a katkad, u gorim vremenima, kriva se imena i prezimena izvikuju na ulici. Predstavnici redarstva odsječnim ih glasovima čitaju s čisto otipkanih popisa, a nositelji krivih imena i prezimena vezanih ruku ulaze u crna kola, posrćući pod udarcima kundaka. Njima se oduzimaju pokretna i nepokretna imovina, vile, namještaj, dijamantno prstenje, srebreni beštek, limuzine, dućani, građanska prava, a često i sam život.

Narodnom poslaniku Zlatku Hasanbegoviću takvo što, pretpostavljam, nije zazorno. Kao neskriveni i oduševljeni obožavatelj Nezavisne Države Hrvatske, kakav je bio u pustopašnoj mladosti, dok se s pukovnikom Markom Skejom i prijateljem Bujancem igrao ustaša na splitskoj rivi, Hasanbegović je valjda smatrao normalnim da se osobe druge nacionalnosti i vjere hapsi, zatvara, batina ili čak strijelja u podrumu kerestinečkog zatvora i po gajevima na Dotrščini. Pa ni kasnije, kad je odrastao i postao nešto zreliji i oprezniji, on nije pretjerano osuđivao okrutnost s kojom su se u NDH obračunavali s političkim neprijateljima. Naprotiv, kad ogolite njegovo političko djelovanje, ono je desetljećima dosljedno i nepokolebljivo, uvijek je to jednako toksično sranje kako se neki među nama krivo zovu i kako su oni trajna prijetnja nama s ispravnim imenima i prezimenima.

A onda se u četvrtak dogodio neobičan obrat da je jedan drugi poslanik samom Hasanbegoviću poručio da možda ni njegovo ime nije sasvim ispravno, blagoslovljeno, košer, halal ili, kako bi komunisti rekli, na liniji. Da ni on nije, što kažu, naš. Znate okolnosti toga događaja, ali ja ih, dopustite, moram ispričati. Jednostavno mi je neodoljivo kako je Hasanbegović sa svojom šibicarskom desničarskom strančicom išao rušiti zagrebačku gradsku vlast. Pravo se napalio da likvidira Milana Bandića. Kočoperio se kao pjetlić u svojim žutim hlačicama, kao mrk i nepomirljiv, glumeći kako gradonačelniku ne može oprostiti da je ugostio jednog četnika, a nije mu, zanimljivo, ništa smetalo kad je prijatelj Bujanec u televizijskom programu srdačno i s velikim uvažavanjem razgovarao s vojvodom Šešeljem.

Enivej, Hasanbegović se namjerio na politički neusporedivo talentiranijeg, spremnijeg i iskusnijeg protivnika i naum mu je prdnuo u rosu. Ako i niste glasač Milana Bandića, morate se pokloniti njegovoj vještini. Premda ozlijeđen, sestru mu jebem, opet je pobijedio. Manje od šest dana prije toga, u petak navečer, gotovo je umro od plućne embolije, a u četvrtak ujutro je došao ambulantnim kolima pred Gradsku skupštinu, znojan i uspuhan na štakama se dovukao u dvoranu i razbio blajburške pikzibnere kao beba zvečku.

Nije to bila oku ugodna, poštena, džentlmenska borba, ali nije, s druge strane, za naše prilike, bila ni bogzna kako prljava. Davor Bernardić šmira kako je konsterniran, ali meni se čini da njegovo držanje zubima i noktima za mjesto šefa Esdepea nije ni trun poštenije? Pretpostavljam da se Bandić negdje diskretno dogovorio s trojicom do jučer opozicijskih zastupnika. Momci su od njega zauzvrat dobili nekakav novac, ili robu, ili usluge, ili toplu ljudsku riječ. Nemam pojma, niti mi je zapravo stalo da saznam. Čak i da pojedinosti dogovora požele podijeliti s javnošću, nisam siguran da želim čuti tu pornografsku ispovijed.

Ono što me je razdragalo više od nagađanja zašto su se trojica zastupnika neočekivano priklonila Bandiću bio je razlog, zacijelo lažan, koji je novinarima naveo haeselesovac Miroslav Polovanec. “Ne znam jeste li primijetili, ali ja sam jedan od rijetkih Zagrepčaneca ovdje i ne dam da mi naređuju neka prezimena koja nisu zagrebačka”, kazao je, dakle, taj ponosni Purger, uvrijeđeno, oholo i svisoka, kako već govore ponosni Purgeri, a kad su ga upitali čije to prezime nije zagrebačko, on je tresnuo: “Hasanbegović”.

Svinjarija je odjeknula u našim medijima kako je i red da takve svinjarije odjeknu. Čak i neki kojima je Zlatko Hasanbegović odiozna politička pojava našli su se pogođeni Polovančevim gadnim šovinističkim ispadom. Da je Miroslav Polovanec svoj glas u Skupštini u četvrtak naplatio kokainom i nesputanim seksom s transrodnim prostitutkama i patuljcima, to ne bi zvučalo tako loše kao ovo s Hasanbegovićem. Ali, znate što, ne treba se zbog toga ipak pretjerano uzrujavati. Polovanec i Hasanbegović zapravo su jednake političke sorte. Obojicu očito uzrujava ako tkogod ne odgovara njihovim nacionalističkim standardima, ljuti ih da među nama žive neki s krivim imenima i prezimenima, tek što se ne mogu dogovoriti koja su to točno imena i prezimena.

Polovanec i Hasanbegović imaju svoj smeđekošuljaški nesporazum, a zna se kako se to među smeđekošuljašima rješava. Smeđekošuljaši, ako su pravi, uzmu svaki po jednu dugačku jelovu letvu iz Bauhausa ili Peveca pa se mlate po tikvama dok ne raščiste tko je u Zagrebu poželjan, a tko nepoželjan. Ja bih u toj raspravi ostao po strani. Mene ako pitate koja su imena i prezimena naša, ja bih rekao nijedno. Bez uvrede, ali svi ste mi vi, bez razlike, Hrvati, Srbi, Židovi, Muslimani i Cigani, tuđi. Kad vidim Polovaneca i Hasanbegovića, volio bih da nemam ni roda ni plemena, a ako me tkogod upita kako se zovem, da mu odgovorim, kao Odisej kiklopu Polifemu: “Ja sam nitko”.

Izdvajamo