Kad su Slavenu Letici, autoru jednog sataraša od teksta pod naslovom “Vječni titoizam”, prošli tjedan našli da je o jugoslavenskom komunističkom vođi, kojega danas drži despotom, diktatorom i masovnim ubojicom, 1981. napisao, doslovno: “Duboko humani i vojnički genijalan Titov odnos prema ranjenim i oboljelim partizanima, narodu, pa i zarobljenom ili ranjenom neprijatelju, doveo je do potpune identifikacije vojske s narodom i naroda s Titom. Odnos Tita i njegovih boraca prema ranjenicima i bolesnima bio je, jest i bit će inspiracijom i mjerilom etičnosti u svakom ratovanju i u općem odnosu prema bolesnom i nemoćnom čovjeku”, ovaj je, potpuno ozbiljno, objasnio kako su citirane riječi prije trideset šest godina u Jugoslaviji izazvale “veliku političku paniku”. Bio je to, tvrdi Letica, čin iznimne osobne hrabrosti, antikomunistički podvig bez konkurencije. On je imao testise od nehrđajućeg čelika kad je to napisao. Berlinski zid vjerojatno ne bi pao da on nije još onda u Jugoslaviji režimu neustrašivo bacio istinu u lice.
Dakako, svi se sjećamo toga užasnog vremena, ne ponovilo se, kad se nije smjelo reći da je Josip Broz Tito genije. Kad je milicija pendrecima bezdušno mlatila one što su pjevali “druže Tito mi ti se kunemo”. Kad se Hrvate hapsilo ako su nosili Štafetu mladosti.
Zar nije urnebesan taj Slaven Letica?
Ako mene pitate, Slaven Letica je bio, jest i bit će inspiracijom i mjerom etičnosti u hrvatskoj političkoj teoriji i u općem odnosu prema svakoj vlasti. Ja obožavam njegovu jednostavnu, zdravoseljačku logiku da je svaka vlast na Pantovčaku dobra, jer da nije dobra, vjerojatno ne bi bila na Pantovčaku. Podsjeća me to na zgodu kad je srpski opozicijski vođa Vuk Drašković pitao negdje nekog domaćina na traktoru zašto nikad nije glasao za njega, a domaćin na traktoru mu dao riječ da će svakako glasati jednom kad Drašković dođe na vlast. Ovaj stav može vam se učiniti imbecilan, ali Slavenu Letici izvanredno služi u više od četrdeset godina plodnog intelektualnog stvaralaštva. Četiri desetljeća on dežura kod telefona, ako zovu s televizije ili iz novina, da naciji učeno objasni kako je Josip Broz Tito vojskovođa i humanist, ili kako je Franjo Tuđman dobročinitelj i vizionar, ili kako je Kolinda Grabar Kitarović, nemam pojma, ukusna i osvježavajuća.
Slučajevi poput Slavena Letice potaknu vas na razmišljanje što je to intelektualac. U Francuskoj je, kao što svaki bistriji gimnazijalac znade, klasični primjer ove vrste ljudi pisac Emile Zola, koji je u čuvenom eseju “Optužujem!” ustao u zaštitu židovskog časnika Alfreda Dreyfusa, tvrdeći da je ovaj s krivotvorenim dokazima osuđen kao njemački špijun. Šezdesetogodišnji Zola, umjesto da umače kekse u čaj i piše dražesne posvete obožavateljicama, kako priliči književnim uglednicima njegove dobi, povukao je vraga za rep otvoreno optužujući, redom, francuske vojne vlasti, francusko pravosuđe i, na koncu, čitavo francusko društvo kao užasno podlo, nepošteno i antisemitsko, i zbog toga je osuđen za klevetu, pa bi i sam završio u zatvoru, da nije utekao u Englesku.
Sve od ove zgode s kraja devetnaestog stoljeća u Francuskoj se intelektualcem drži umnika koji se ne boji suprotstaviti represivnom aparatu i tiraniji većine, koji će viteški stati u zaštitu manjina, obespravljenih i slabih. U Hrvatskoj je, međutim, nešto drugačije. U nas, ustvari, ne bi moglo biti obrnutije. Umjesto da brani Alfreda Dreyfusa, tipičan hrvatski intelektualac mnogo bi prije poveo raspomamljenu gomilu s bakljama niz ulicu, prebacio konopac preko grane, nataknuo Židovu omču oko vrata i lično mu izmaknuo stolac pod nogama.
Mi u Lijepoj našoj imamo čak i jedan vrlo šaljiv izraz, državotvorni intelektualac, što će reći da profesor doktor, emeritus i akademik gaji nježne osjećaje za državu, da on voli represivni aparat, birokraciju, vojsku i policiju. Naši intelektualci izvanredno cijene vlast, uzbuđuju ih institucije, velikim ih strahopoštovanjem ispunjava ako tkogod ima moć da hapsi. Da mogu, zacijelo bi i sami rado pomogli oko hapšenja. S perverznim veseljem pokazivat će prstom ako je tkogod bio bezobrazan s vlašću, kao što je Slaven Letica mene nedavno na jednom portalu prijavio da sam, joj, joj, kako me nije sram, pisao ružno o gospođi predsjednici.
Osjetio sam gotovo nešto nalik sažaljenju čitajući kako se kukavac prsimice baca da obrani Grabar Kitarović od dušmanskih metaka, jednako kao što bi prije tri desetljeća skočio da svojim tijelom zaštiti druga Tita. Intelektualci poput njega sami se sebi čine bogzna kako kuražni i drčni kad drže stranu nekome tko inače ima obučene tjelohranitelje na plaći, a za protivnika izaberu nekakvog glupog, savršeno bezopasnog novinara poput mene. Jednaku su stvar učinili i oni sveučilišni nastavnici što su masovno potpisali peticiju da krvožedne medijske zvijeri prestanu progoniti nevino optuženog Pavu Barišića.
“Ma, daj?! Branite ministra prosvjete i visokog školstva?” zapanjio bi se zacijelo Emile Zola. “Pa, svaka čast, momci i djevojke.”
Državotvorni intelektualci koji se srčano zauzimaju za interese vladara i ulizivački se cerekaju poklanjajući im svoje sataraše od knjiga i slobodnomisleća hrvatska elita koja se, kraj svih potlačenih, obespravljenih i zgaženih ljudskih jedinki, u najvećem broju okupila da pomogne jednom ministru. Pa, recite i sami, koja država ne bi poželjela takvu opaku, nabrijanu kritičku misao?