Pravovjerni radijski urednik u Splitu cenzurirao je Bijelo dugme. Izbacio je spomen Jugoslavije iz pjesme “Lipe cvatu” da se slušatelji ne bi nepotrebno uzrujavali. Nemoguće je zapravo predvidjeti što bi učinio umjereno glup Hrvat u šokantnom trenutku kad Mladen Vojčić Tifa promuklo reče: “Baš me briga s kim si otišla, ravna ti je Jugoslavija.” Zadnji put kad su pjesmu neoprezno pustili kakva jest, jedan je u Perkoviću zabio viljušku u oko, jedan u Lovreću sjekiricom otkinuo palac na lijevoj ruci, jedan se u Brelima napio iz zahodske školjke, a jedan u Trilju traktorom hladnokrvno pregazio čitav razred prvašića na izletu uz Cetinu. Kad umjereno glupi Hrvati čuju osobnu imenicu Jugoslavija, većina se može samo izvaliti na kauč i ugašenog pogleda monotono ponavljati “blju, blju, blju” praveći balončiće od sline.
Da bi izbjegli takve tragedije, valja brisati sjećanje na prošle države, spaliti ih u knjigama, izrezati u pjesmama, čekićima razbiti njihova imena na bijelim kamenim pločama, skrojiti historiju u kojoj nema nijednog mrskog nenarodnog režima osim ovoga danas. Moj je omiljeni primjer takve kolektivne amnezije, opisao sam ga jednom već prije nekoliko godina, postolje za jarbol zastave na centralnom splitskom Trgu, gdje je nekad talentirani kipar Kuzma Kovačić uklesao pet važnih datuma iz sedamnaest stoljeća grada, a među kojima nema baš ni jednog iz kojega biste makar i naslutili da je tu živio itko osim Hrvata. Bilježi se recimo da su 1882. na izborima u Splitu pobijedili narodnjaci, ali ne očekujte da ćete saznati tko je bio poražen.
Neobično je to vidjeti u jednom mjestu koje su osnovali Rimljani, a koje je dalje raslo i razvijalo se trudom i pameću Mlečana, Francuza i Austrijanca, i gdje je većinsko slavensko stanovništvo, u golemom dijelu povijesti, da se ne lažemo, imalo vrlo sporednu, gotovo pa beznačajnu ulogu. Tuđinci su popločali ulice, doveli vodu, sazidali palače, perivoje i fontane, otkrili nam i renesansu i barok, a graditeljski genij Hrvata se sve do prije sto pedeset godina nije dizao iznad prizemlja. Naše je krakato dinarsko pleme znalo napraviti samo neugledne, zadimljene potleušice u kojima su udarali glavama u štokove i gdje bi se noću na slami stisnuli zajedno s mršavim kozama, pospano gledajući žeravu kako gasne u lugu na otvorenom ognjištu.
Pošten čovjek ne može se ne zasramiti povijesnog falsifikata uklesanog na kamenom postolju za jarbol, takvog bezočnog svojatanja tuđih postignuća. Ne možete se ne nasmijati, kratko i u nelagodi, ništarijama koji se kite uspjesima zatajenih gospodara, nalik sluškinjama koje su u nedjeljno popodne izašle na korzo podignutih nosova, šepireći se u starim haljinama svojih poslodavki.
A jednako loše osjećao sam se i prije nekoliko tjedana, kad sam se s prijateljima nakratko zaustavio u Višegradu, gdje je na blatnjavoj riječnoj obali podignuto čudnovato naselje sasvim izglobljeno iz mjesta i vremena. Gonjen jednakom ambicijom kao i anonimni glazbeni urednik koji je na radiju cenzurirao Bijelo dugme, kao i nekad talentirani kipar Kuzma Kovačić koji je napisao čisto hrvatsku povijest Splita, nekad talentirani filmski redatelj Emir Kusturica je kraj zelene Drine zamislio i podigao nešto izvorno i razumno, po prilici, kao skijalište u Dubaiju.
Dražesni mediteranski gradić nazvan Andrićgrad po Kusturičinom bi neskromnom i nestručnom sudu trebao predstavljati srpsku renesansu, odnosno, kako bi renesansa u Bosni i Srbiji izgledala da nije bilo nesretnih turskih osvajanja, i nije to bez uspjeha. Naprotiv, đačke ekskurzije i turisti svakodnevno i u velikom broju obilaze mjesto utvrđeno visokim zidinama, šeću kaletama koje se pod pravim kutovima sijeku između čardaka i slikaju kod spomenika Njegošu i Andriću. I svi su ponosni i sretni, i u Republici Srpskoj i preko granice, nedaleko u Srbiji, jedva bi se našao itko tko bi to nacifrano naselje našao uznemirujućim, jezivim i mučnim.
A ono je zaista takvo, jezivo i mučno djeluje ova srpska kamena bombonijera, kulturno bezvrijedno graditeljstvo koje se bezobzirno ruga cijeloj prošlosti ovoga kraja. Pakosno se cereka u lice najprije žrtvama posljednjeg rata, desecima tisućama muslimana koji su ubijeni i protjerani i iz Višegrada, i iz Foče, i iz Bijeljine, i uzvodno i nizvodno iz cijelog Podrinja. A zatim su tu i dugi vijekovi jedne velike i slavne tradicije, uspomena na veliku i slavnu carevinu koju ne možete lako pobijediti. Mehmet-pašina je ćuprija sa svojih jedanaest elegantnih lukova samo kojih stotinjak metara dalje i ne možete upravo pojmiti da bi se s nečim tako lijepim netko išao nadgornjavati, da bi kraj tako čvrste i trajne, prave turske historije netko išao nabrzinu zašalovati nekakvu drugu, izmišljenu, srpsku.
Smiješno je to i pomisliti. Kusturičin je Andrićgrad kao nekakav pravoslavni outlet. Bili ste možda nekad u nekom outletu, trgovačkom centru gdje se s popustom prodaje nesolidno šivana prošlosezonska roba. Na jednak način nekad talentirani filmski redatelj na obali Drine budalastim Srbima na početku dvadeset prvog vijeka prodaje nesolidno građenu renesansu, a renesansa je odavno izašla iz mode, više se nitko ni ne sjeća petnaestog vijeka, kad se to po Europi nosilo. Renesansa je otrcana stara haljina koju su gospođe odavno darovale sluškinjama i još samo po balkanskim zabitima netko se time dade impresionirati.
Kusturičin Andrićgrad kao i ono Kovačićevo mramorno postolje na glavnom splitskom trgu tužno svjedoče o jednoj frustraciji koja i Hrvate i Srbe jednako izjeda. Jednako je to ogorčenje svih nas, slavenske sužinčadi i kmetova, koji uporno pokušavamo zatajiti svoju političku, vojnu, kulturnu i svaku drugu beznačajnost, izmišljajući povijest koja se nije dogodila ili svojatajući povijest naših stranih vladara, i što se više oko toga trudimo, naš se trud čini sve jadniji i uzaludniji.