Silno se naljutio i razgoropadio gospodin Ante Tomić zvani Kanta što sam u odgovoru na njegovu “satiru” o mom programskom eseju “Bolnica maršal Tito” iz 1981. iznio mali dio surih, mračnih i ružnih istina o njemu samome i njegovim ljubavima prema kunama zlaticama.
Zanimljivo, iz njegova gnjevnog teksta ”Nešto kao talent Letici će zauvijek biti nedokučivo i daleko” (Jutarnji list, 16. veljače 2017.) najmanje ga je pogodilo to što sam napisao ISTINU da su Rajko Grlić i on za tri filma od omražene mu/im države, Republike Hrvatske, koju godinama vrijeđa, ponižava, kleveće i sramoti, preko HAVC-a, inkasirali “pinkicu” od 15,000.000 kuna.
Ne osporava on uopće da su dobili te silne, nazivom im omražene, kune zlatice, već tvrdi da su snimili “tri niskobudžetna hrvatska filma” koja su, kako piše, “jedva nešto više od toga stajala”; dakle više od 15,000.000 kuna.
Pripisuje mi tvrdnju da su njihovi honorari na visini onih autora trilogije “Ratovi zvijezda”, što nema nikakve veze s mojim tekstom.
Nakon javnog priznanja da je inkasirao petnaest milijuna kuna zlatica, u jednom se s g. ATK-om moram složiti: očigledno nisam, kao on i njemu slični, talentiran za mužnju hrvatske države, jer sam za mojih pet udžbenika (iz kojih je učilo i na temelju njih studiralo više od 10.000 studenata medicine) te petnaest znanstvenih i popularno-znanstvenih knjiga od države koju iskreno volim, Republike Hrvatske, dobio 30.000 kuna. Dakle, 500 puta (!) manje od g. Kante i njegove družbe.
Gospodina ATK-a silno nerviraju i izluđuju fotografije na kojima smo predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović SRETNI i NASMIJANI ili, kako se njemu čini, “iskeženi”. Ne znam što bi pisac “Čuda u Poskokovoj Dragi” htio: da smo na svaki spomen nečega dobroga i lijepoga u Lijepoj Našoj namrgođeni, bijesni i nesretni, kao ON i njegovi pajdaši.
Svjestan kako je istina o njemu - ona prološka, splitska i hrvatska - stvarno tužna i ružna, g. ATK je svoj “odgovor” ispunio uvredama i - samohvalom.
Više od trećine teksta, kako i priliči moračkom čudaku i hvalisavcu (njih je briljantno opisao Alberto Fortis davne 1774. u “Putu po Dalmaciji”), ispunio je biranim, superlativnim rečenicama o sebi samome: nagradama koje je dobio Karlovim Varima i Montrealu, nakladama vlastitih knjiga i brojem, navodno velikim, gledatelja Grlićevih i njegovih filmova.
Iz teksta koji je objavio u Jutarnjem listu lako je zaključiti da je g. ATK zbog nečega objavljenoga u mojem polemičkom osvrt ljut, ali čitatelju ne daje na znanje što ga je naljutilo.
Možda moje podsjećanje na činjenicu da su ga mještanke i mještani Donjega Prološca prije dvije godine spalile, ne njega, nego njegovu lutku, kao krnju. Možda ga smeta i to što mu se obraćam navodeći pseudonim kojim ga već nekoliko godina časte u Splitu - Kanta.
Ako ga to vrijeđa, iskreno mu se ispričavam. Međutim, kad mu se dogodila ona velika nezgoda u samom središtu Splita, sam je o tome objavio članak koji je stvorio dojam da mu uopće nije krivo što ga je - kako je napisao - neki “Lapan” i “luđak” zalio kantom fekalija.
Evo kako je o tom nemilom događaju pisao u eseju “Ante Tomić o napadu fekalijama: E, moj Mrki, s kakvim ti životinjama živiš!”: ”Koliko je luđaka oko nas, antipsihotici i antidepresivi trebali bi se izdavati bez recepta, samo uz predočenje važeće osobne isprave, legitimacije, vozačke dozvole ili putovnice Republike Hrvatske. Zamislite, molim vas, što mi se jučer, u nedjelju, nešto prije podneva dogodilo. Krasan, sunčan proljetni dan, ja na Pjaci spokojno pijem kavu i ćakulam s prijateljem, kad u neka doba, što bi rekli u svim dobrim pričama, prišulja mi se nepoznat pajdo, očito u stanju velike živčane uznemirenosti, i zalije me kantom govana.” (Slobodna Dalmacija, 25. veljače 2014.)
A da je tu “kantu govana” na neki način shvatio kao veliko priznanje, pokazuje ovaj stilski besprijekorno napisan paragraf: ”Da nije smrdilo kao što je smrdilo, svega mi, bio bih dirnut njegovom pažnjom. Neskromno je to možda reći, ali koji bi se još novinar i pisac, i ne samo u nas, mogao pohvaliti da se neubrojive osobe zbog njega s kantama govana prikradaju ulicama?”
Očigledno gladan i žedan priznanja, ljubavi i pažnje, ali, iznad svega, kuna zlatica, nesretni prološki krnjo i splitski mučenik (zanimljivo je da splitska policija još nije otkrila počinitelje dvaju urbanih zločina: crtača svastike na Poljudu i bacača smrdljive kante na Pjaci), odlučio se na: samohvalu (vlastitog lika i djela) i uvrede na moj račun. Pametnije bi mu bilo da se pokušao obraniti, pa i utješiti, znamenitom Isusovom porukom, zapisanoj u svim evanđeljima, upućenoj sumještanima u Nazaretu u kojem je odrastao: ”Nitko nije prorok u svom selu”.