LIPANJSKI USTANAK

BEROUBILAČKI RAT SDP-u ne treba smjena šefa stranke po 'scenariju Karamarko'. Da bi se mogli vratiti na vlast, treba im jedna druga akcija!

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 23.06.2018. u 19:10

Zagreb, 080618.
Trg svetog Marka.
Pocetak sjednice Sabora RH na kojoj se raspravlja o donosenju zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin.
Na fotografiji: Davor Bernardic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

SDP-u nipošto ne odgovara dogovorena smjena isključivo predsjednika stranke bez ijedne nepoznanice, po HDZ-ovu “scenariju Karamarko”. To je pobjeda kratkog daha. Njima trebaju pravi, katarzični izbori, na kojima će se stranka dobro protresti, sad dok još ima vremena do izbornih ciklusa 2019. godine. Novi SDP sigurno nije stari SDP, samo bez Bernardića

Nije dorastao funkciji. Nema ni znanja ni ideala. Nesposoban je i vodi SDP u potpunu nerelevantnost. Nije se emancipirao od Bandića. Nije opravdao očekivanja. Ruši brend SDP-a. Nije iskoristio priliku kao mladi lider oporbe. Već kasni s odlaskom.

To, i još mnogo više i mnogo gore od ovoga, izrečeno je o Davoru Bernardiću u zadnjih godinu i pol, a sve se još nekako dodatno pojačalo u posljednjih mjesec dana. Nisu to primjedbe koje bi predsjedniku SDP-a dolazile iz opozicije, HDZ-a, Živog zida ili Mosta. Nisu to ni kritike hrvatske predsjednice, one su ionako sve rezervirane za šefa stranke koja ju je kandidirala na izborima. Nisu im autori ni politolozi niti prgavi novinski komentatori. Nisu to čak ni off the record izjave: nitko tko je ovo govorio nije tražio da mu se prešuti ime.

Baš suprotno, iza svake rečenice ponosno stoji, imenom i prezimenom, po jedan Bernardićev stranački drug ili drugarica; sve su to ljudi koji s njim sjede u stranci godinama, a neki su mu u različitim fazama čak i pomagali u stranačkom alpinizmu.

Tako oni danas o svojem predsjedniku, a gotovo da nema rečenice s tim tonom i s tom žestinom koju su u međuvremenu izgovorili na račun izravnoga konkurenta, HDZ-ova predsjednika i premijera Andreja Plenkovića. Jedva nešto sitno protiv predsjednice.

Ovako brutalnog, upornog, dugog i otvorenog okršaja nije dosad bilo u unutarstranačkom životu Hrvatske; danas čak i davni raspad HSLS-a, s ovim novim iskustvom SDP-ova beroubilačkog rata, izgleda kao omanja razmirica. Toliko je sve to već otišlo daleko, da je sad već lakše zamisliti da, na primjer, Kolinda Grabar-Kitarović sklopi mir s Plenkovićem i počne napadno hvaliti Vladu ili da Plenković obnovi koaliciju s Mostom, nego da nesretni predsjednik SDP-a ostane na tom mjestu toliko dugo koliko su mu to bili odlučili dati kad su ga radosno izabrali.

Davoru Bernardiću, iz nekog razloga, upravo slažu novu klopku, ali sa starim argumentima: sve ovo što se sad primjećuje i što mu se prigovara bilo je svakome jasno i u trenutku dok su ga birali, i mnogo prije toga. Ipak, tad im je, takav “nedorastao”, “nesposoban”, “od Bandića neemancipiran” iz nekog razloga odgovarao, sad ga više ne žele.

Bernardić ima sve manje mogućnosti da se izvuče i sve manje vremena da reagira. Svi mu postavljaju samo jedno pitanje: “hoćete li ostati na mjestu predsjednika SDP-a”, a on, hineći samopouzdanje, odgovara: “da, bit ću premijer”. Ne, neće biti premijer, a lako moguće uskoro niti predsjednik SDP-a. Oni koji su ga najviše podržavali, poput Komadine ili Rajka Ostojića, sad oprezno šute, oni koji se osjećaju zaštićenima izriču kritike poput ovih s početka teksta, a oni koji ga žele zamijeniti tu i tamo puste neki glas, ipak još u strahu od nagle osvete, odnosno isključenja koje bi im moglo pokvariti planove.

Opreza naravno nikad dovoljno, ali čini se ipak da pravome strahu tu više i nema mjesta: da je mogao išta poduzeti da ugasi pobunu prije nego što ona postane toliko masovna, i prije nego što ga nepovratno ridikulizira, Bernardić bi to kroz stranačka tijela već bio učinio, na sličan način kao s Mirandom Mrsićem. Ali prema njegovu sadašnjem stavu, istupima i potezima, reklo bi se da on to oružje nema, a da se, mimo njegova utjecaja, omasovljuje pokret za njegovu hitru demontažu.

Kao eventualni i privremeni spas, Bernardić je možda mogao računati jedino na prijevremene parlamentarne izbore koji bi iznenadili unutarstranačke neprijatelje pa im ne bi ostalo dovoljno vremena da izvedu smjenu. Kroz te eventualne brze izbore nešto bi stigao i kadrovirati, da si popravi poziciju za kasnije. No čini se da mu sad i to pada u vodu jer je sve manje izvjesno da će izbora biti ove godine. Naime, hejteri iz HDZ-a, za razliku od hejtera iz SDP-a, procijenili su da im je njihovog stranačkog predsjednika ipak prerano dirati, strpjet će se barem tamo do one sljedeće, izborne godine, kad su i predsjednički i izbori za EU.

Ali šef SDP-a ni u najmaštovitijoj fantaziji nema toliko vremena. Lipanjski ustanak uzeo je maha, Bernardić se čini kao lagan plijen.

No time iscrpljujemo ono što je relativno lagano u vezi sa SDP-om, sve ostalo je mnogo teže. Manje ili više principijelno uvezane frakcije i pojedinci možda i dobiju ovu bitku za predsjedničko mjesto, ali puno će teže, nakon svega što se događalo, nanovo izgraditi stranku. Uostalom, iz svega što govore Bernardićevi izazivači prilično je teško razaznati suvisao, novi koncept koji bi se mogao, značajno uspješnije od sadašnjega, nuditi kao vruća roba na političkom tržištu. Nedovoljno je kao koncept novog SDP-a nuditi samo SDP bez Bernardića ili umjesto nove ideje pokazivati slike Peđe Grbina i Siniše Hajdaša Dončića.

SDP-u nije primarni problem liderski nego koncepcijski, a prema sadašnjim projekcijama moguće zamjenske garniture na vrhu stranke, ne čini se da bi tu moglo biti većih inovacija. Stranački patrijarsi nude, kao tobože nekakav spasonosni novitet, distancu od krajnje desnice i prezir prema, kako kaže Obersnel, “surovom liberalnom kapitalizmu”. Hm, ne zvuči baš kao da bi se moglo kod glasača prodati bitno bolje od Bernardićeva praznog nagodbenjaštva. Sve je to neutralan, neinovativan, lijen sadržaj koji teško može konkurirati agresivnim populističkim opcijama, koje s lijeva na desno efektno prelete u samo 24 sata, a da pritom često zvuče uvjerljivije od tobožnjih čuvara “lijevog” i “desnog” glasačkog tijela.

Lipanjski ustanak ne bi trebao biti pokret protiv Bernardića nego protiv ovakvog SDP-a koji je iznio Bernardića, potrošio Bernardića i sad ga planira odbaciti kao čarapu s rupom na palcu. To znači da SDP-u, suprotno uvjerenju sad aktiviranih pobunjenika, nipošto ne odgovara implozija po HDZ-ovu scenariju s Karamarkom, odnosno prisiljena, dogovorena smjena isključivo predsjednika stranke bez ijedne nepoznanice. To je pobjeda kratkog daha.

Njima trebaju pravi pravcati, katarzični izbori, takvi koji neće iznijeti očekivanog favorita na čelo stranke, nekoga oko koga su se opet svi trulo dogovorili, nego izbori na kojima će se SDP dobro protresti, sad dok još ima vremena do izbornih ciklusa 2019. godine. Izbori na kojima bi članstvo SDP-a “izdalo” svoje stare vječno dogovarajuće strukture bili bi zapravo jedina usluga i zadnja šansa toj stranci da se zadrži u sferi visoke politike. Takvim izborima dogodilo bi im se ono što se još dugo neće dogoditi HDZ-u, a time bi zaradili i prijeko potrebnu različitost, s kojom bi onda imali po što ići na izbore.

Novi SDP sigurno nije stari SDP, samo bez Bernardića.

Izdvajamo