TVRDOGLAVE ČINJENICE

Bez imovine i ljudi nema države? Pa kad je sve manje ljudi...

CROPIX

Ne tako davno jedan hrvatski ministar u Saboru je zastupnicima i široj javnosti objašnjavao zašto je važna imovina. “Zato što su imovina i ljudi temeljni atributi države. Bez imovine i ljudi nema ni države”, nadahnuto je tada ustvrdio Goran Marić obrazlažući zašto bi trebao biti usvojen Zakon o upravljanju državnom imovinom - temeljni akt novoformiranog Vladina resora kojem je zasjeo na čelo. Kojih pola godine poslije, isti ministar posjetit će Pulu, pa tamo - ali uz bitno manje prepoznatljivo pompozne retorike - najaviti prodaju velikog državnog zemljišta na poluotoku Muzil: “Ovo će biti privatizirano i ponuđeno na tržištu za velike investicije. Prodaja, dakle? Da”. Krug je, dakle, zatvoren. Imovina i ljudi su temeljni atributi države, ljudi je sve manje, pa je onda valjda red i da se imovina adekvatno umanji. Što će ostati od države? Autor ovog logičkog slijeda alarmiranja na tešku nacionalnu ugrozu vjerojatno bi u nekim drugim vremenima bio baš današnji ministar. Ta vremena bila su - dakako - ona kad je njegova stranka sjedila u oporbi, a aktivni saborski zastupnik Marić gromoglasno napadao odluke koje su o državnoj imovini donosile SDP-ove vlade. Grmio je Marić o raznim temama - od privatizacije Croatia osiguranja do upravljanja zlatnim rezervama - prozivajući vlast za “bizantizam”. No, nova vremena donose i nove običaje. Ili zapravo stare. Priča o “komercijalizaciji” prostora nekadašnje pulske vojarne na Muzilu - koja obuhvaća gotovo četvrtinu ukupne površine grada - počela je davno prije dolaska Gorana Marića u ministarsku fotelju. Počela je još davne 2001. godine kao dio famoznog projekta Brijuni rivijera koji je obuhvaćao četrnaest bivših vojnih zona koje su se prostirale duž priobalja od Rovinja i Bala do Pule, Medulina, Ližnjana...

Tadašnji model predviđao je prodaju nekretnina i sklapanje ugovora o zakupu ili koncesiji na zemljište radi razvoja projekata iz segmenta vrhunskog turizma, iako su lokalni aktivisti i politički suparnici Vlade upozoravali kako se zapravo radi o namjeri potpune prodaje - pozivajući se na pojam “hitna privatizacija” u jednoj od povezanih Vladinih odluka. Bilo kako bilo, na vlast se vratio HDZ, pa pravo građenja na državnoj zemlji prebacio na tvrtku Brijuni Rivijera. Šest-sedam godina kasnije komercijalizacija zemljišta na jugu Istre naći će se u programu Jadranke Kosor, doduše uz ogradu kako “neće biti prodaje prirodnih bogatstava”. No, taj program nije se realizirao, jer će vlast ponovno preuzeti SDP. Kukuriku Vlada projekt i povezane nekretnine uključit će u katalog državne imovine za privlačenje potencijalnih investitora, a jedan dio - Sv. Katarina Monumenti - temeljem pedesetogodišnje koncesije preuzet će poduzetnik Danko Končar. Dakako, tu transakciju će HDZ popratiti uz tradicionalnu topničku vatru optužbi za “rasprodaju obiteljskog srebra”. A onda preuzeti vlast i - nakon malo početnog izmotavanja - pulska zemljišta staviti na bubanj. Dakako, pitanje se nameće samo od sebe. Ako je davanje državnog zemljišta u koncesiju “rasprodaja obiteljskog srebra”, kako onda nazvati njegovu trajnu prodaju? Izdaja? Vlasništvo nad zemljištem, nekretninama, poduzećima za mnoge uistinu jest, kako je Goran Marić primijetio, središnji motiv hrvatskog državotvornog sna, no to zapravo nije tema. Posve je prihvatljivo da u Hrvatskoj postoje oni koji smatraju da bi država trebala biti vlasnik što više imovine, kao i oni koji drže da bi bilo bolje da ta imovina bude u rukama privatnih vlasnika. Krajnje je neprihvatljivo da postoje oni koji misle jedno kad su na vlasti, a drugo kad se bore da na nju dospiju. U prvom intervjuu nakon što je iznuđenom intervencijom mandatara Vlade stvoren resor kojem je danas na čelu Goran Marić izjavio je kako je “ministarstvo državne imovine toliko nužno jer će ono zasigurno osigurati toliko pozitivnih učinaka u upravljanju državnom imovinom.

Hrvatska raspolaže velikim fondom vrijednosti imovine, koja je ili nedovoljno iskorištena ili zapuštena”. Danas je posve jasno kakvi su to “pozitivni učinci”, kako se bolje “iskorištava državna imovina” i zašto je uopće “nužno” Ministarstvo državne imovine. Ali hajde da još jednom definiramo: jedan ministar u jednoj hrvatskoj vladi snagom svoje pozicije odlučio je trajno otuđiti 170 hektara jedinstvenog hrvatskog obalnog zemljišta, derogirajući bilo kakvu mogućnost budućim generacijama da modificiraju ili ukinu takvu odluku. I to je posve legitimno. No, valjalo bi pred birače izaći s takvom agendom. Sve ostalo podsjeća na - bizantizam.

Izdvajamo