Uhićenja koja su se dogodila jučer te scenarij koji će uslijediti možda će donijeti svojevrsni epilog nezapamćenoj nesreći koja se prije pola godine dogodila u utrobi dubrovačke hidroelektrane Plat, no posljedice tog tragičnog događaja ipak bi trebale biti dalekosežnije od pravosudne sudbine nekolicine pojedinaca. Proizvodnja električne energije u tehničkom, tehnološkom i organizacijskom smislu spada u red najkompleksnijih ljudskih djelatnosti uopće.
Objekti poput dubrovačke hidroelektrane ili bilo kojeg sličnog postrojenja te snage utoliko su objekti visokog rizika, kako iz perspektive sigurnosti ljudi koji u njima rade, tako i iz perspektive osnovnih društvenih servisa koji o njihovu radu egzistencijalno ovise. Dubrovačka katastrofa trenutak je da se zapitamo znamo li tim rizikom upravljati. Da u Hrvatskoj elektroprivredi postoje ozbiljni problemi pri realizaciji projekata revitalizacije njezinih hidroenergetskih objekata, u stručnim krugovima znalo se i davno prije. Projekt obnove najvažnijeg takvog objekta - hidroelektrane Zakučac - koštao je više od milijardu kuna, kasnio godinama, a danas zbog raznih problema s ugrađenom opremom hidroelektrana radi manjom snagom nego prije početka tog procesa.
U lipnju 2016. i tamo se dogodila havarija s poplavom, ali, srećom, bez ljudskih žrtava. Osam godina kasnije poplavljena je strojarnica hidroelektrane Velebit. U samoj HE Plat nesreća se dogodila i 2012., kad su radnici ostali zaglavljeni u vertikalnoj cijevi. Nažalost, tek će izgubljeni ljudski životi ovu problematiku približiti interesu šire javnosti. Nakon mučnih događaja u Dubrovniku, bez obzira na ishod istraga koje su započele, Hrvatskoj elektroprivredi predstoje ozbiljni napori u reviziji vlastitih internih procedura i organizacijskih modela koji omogućavaju da nijedna od mnogobrojnih kontrolnih instanci u tako velikom sustavu ne oglasi alarm oko ugradnje zapaljivog stropa u prostor podzemne stojarnice hidroelektrane.
U velikim sustavima vjerojatno je nemoguće potpuno izbjeći dolazak neodgovornih, nesposobnih ili neadekvatnih ljudi na pozicije odlučivanja, no upravo je zato nužno uspostaviti jasne mehanizme uzajamnog nadzora. Bez takvih mehanizama nije pitanje hoće li se havarija opet dogoditi, nego samo kad će se dogoditi...