USPUTNE ZABILJEŠKE

Biografski filmovi su laž koja može izraziti istinu

Čije je vlasništvo biografija?

U vrijeme dodjele najveće filmske nagrade Oscar ugodno je nakratko pobjeći u imaginarni svijet dok ovaj stvarni balansira na rubu nuklearnog rata, klimatske katastrofe i ostalih grozota. Ali, ni u svijetu filma nema opuštanja. Dapače, u slučajevima kad se film temelji na stvarnim osobama, zna doći i do kontrovezi. To je sada slučaj dobitnika Oscara za najbolji film: “Zelena knjiga - vodič za život”. Film je snimljen prema životu dr. Dona Shirleyja, slavnog afroameričkog klasičnog pijanista i kompozitora, obrazovanog, profinjenog i imućnog. On 1962., u doba rasizma i segregacije, kreće na dvomjesečnu turneju po jugu SAD-a. Njegov vozač i tjelesni čuvar Tony Vallelonga talijanskog je porijekla, siromašan, neobrazovan i ne baš veliki prijatelj obojenih. Tijekom putovanja njihov se odnos mijenja i prerasta u prijateljstvo.

Film je doživio velike pohvale, ali i kritike (NYT, Esquire, The Guardian). Najveća mu je zamjerka “zaslađeni” prikaz rasizma na američkom jugu, koji je u filmu sveden na incidente, a nije prikazan kao sustav diskriminacije koji je tada vladao. Nije dvoljno istaknuti ni godišnji vodič po mjestima koja tamnopute osobe primaju na prenoćište, restorane, barove i sl., “Negro Travelers’ Green Book” koji je sastavio izvjesni Victor Hugo Green. Zatim, kritičari sumnjaju da je takav prijateljski odnos bio moguć prije zakona o zabrani rasne diskriminacije iz 1964. i pitaju se koliko je biografija Dona Shirleyja odmaknuta od stvarnosti?

O tome potpuno suprotno govore ljudi koji su poznavali obje osobe. Jedna od njih je Nick, sin Tonyja koji je bio suradnik na scenariju. Nick tvrdi da je film istinit, odnosno da njih dvojica jesu bili prijatelji. Međutim, Donov brat, dr. Maurice Shirley, naziva film “simfonijom laži”. Po njemu, naime, nije sporno samo prijateljstvo nego i predstavljanje Dona, klasično obrazovanog pijanista, kao otuđenog od svoje kulture i obitelji, izoliranog od oba svijeta. U dramatičnom monologu Don, naime, kaže da je nedovoljno “crn” za svoje ljude, ali i nedovoljno “bijel” da bi bio prihvaćen od bijelaca. Premda je u filmu obitelji posvećena jedna rečenica u kojoj Don objašnjava da s njom nije blizak, Maurice tvrdi da je bio itekako blizak sa svoja tri brata, s kojima se redovito viđao. A dobro je poznavao i sve najvažnije glazbenike toga doba i bio je angažiran u borbi za građanska prava.

Don Shirley i Tony Vallelonga umrli su 2013. i neki su njihovi poznanici i rođaci živi. Međutim, Shirleyjev brat tvrdi da ga nitko nije konzultirao. Moguće je da su scenarist i režiser bili uvjereni da imaju dovoljno materijala. Ali moguće je, dapače vjerojatno, da su im neke karakterne osobine i situacije iz njegove biografije u filmu bile važnije od drugih, pa su, recimo, odabrali da stave naglasak na njegovu usamljenost i suštinski osjećaj frustriranosti zbog nepripadanja.

Ove reakcije svjedoče u kojoj je mjeri rasizam osjetljiva točka američkog društva. No, to je i zanimljiva polemika o filmskoj biografiji kao istinitom prikazu nečijeg života. Ima teoretičara i kritičara koji principijelno ne vole biografske filmove. Neki čak idu dotle da to nazivaju nekrofilijom i prizivanjem duhova. Ako se problematizira sam žanr, kako ne bi i pojedina ostvarenja. No, jednako se tako i za pisane biografije, bilo da su autorizirane ili ne, postavlja pitanje koliko su bliže ili dalje od istinite.

Kad je riječ o ranijem vremenu, autor će se osloniti na dokumente, zapise, druge biografije, svjedočanstva ako ih ima itd. - ukratko, na arhivsku građu. Ali kad osobe više nema, tko je mjerodavan za istinu? Čije je takva biografija vlasništvo i koliko mjesta ostavlja za kreativan pristup?

Ovdje se nužno nameće razlikovanje igranog i dokumentarnog filma. Gledajući “Zelenu knjigu”, gledatelj je svjestan da je riječ o igranom filmu prema biografiji, pa ima različit odnos prema njemu nego da gleda dokumentarac, koji, naravno, također može biti umjetničko djelo. Od dokumentarca bi, recimo, očekivao više faktografski, sustavniji i cjelovitiji pristup, osvjetljvanje osobe iz različitih perspektiva i situacija, dokumenata, svjedočanstava... U stvaranju takvog filma, rođaci bi možda još i našli mjesta. U igranom filmu, međutim, njihova perspektiva nije nužna.

U tom smislu, oni možda jesu bolji poznavatelji činjenica iz života Dona Shirleyja, ali nisu vlasnici njegove biografije. O njihovoj važnosti u umjetničkoj interpretaciji odlučuje autor filma. Naime, kao da se u ovoj i sličnim polemikama izostavlja ono nabitnije - umjetnički postupak. Jer upravo o kreativnoj sposobnosti, umijeću autora igranog ili dokumentarnog filma, pisca, glumca itd. ovisi koliko će ta osoba biti živa i uvjerljiva, koliko vjerna sebi pa, dakle, koliko je određeni prikaz - istinit. Nije li Picasso ovu dilemu sažeo u jednu rečenicu kada je rekao da umjetnost laže kako bi izrazila istinu?

Tagovi

Izdvajamo