KLASA OPTIMIST

Bitka kod Sigeta, onako kako se stvarno odigrala

Siget, Madjarska, 070916. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarovic sudjelovala je na otkrivanju spomenika Nikoli Subicu Zrinskom i Sulejmanu velicanstvenom povodom 450-te godisnjice bitke kod Sigeta.Na svecanosti je sudjelovao i predsjednik Madjarske Janos Ader i zamjenik predsjednika Vlade Turske Veysi Kaynak. Na fotografiji: park prijateljstva Turske i Madjarske u kojemu su spomenici Nikoli Subicu Zrinskom i Sulejmanu velicanstvenom. Foto: Vlado Kos / Cropix
CROPIX

Miklós! Miklós, smrade mađarski!... Miklós, skote prljavi!... Miklós, ušljivče!... Pseto šugavo!... Miklós, gdje si!?” vikao je Lovro Juranić da nadglasa eksplozije turskih topova, teturajući kroz dim i prašinu, kraj iscrpljenih branitelja što su kroz uske otvore kremenjačama strijeljali neprijatelja u dvorištu, visoko u ruci držeći keramički vrč iz kojega je pljuskao kiseliš kojim se naroljao.

“Miklós, pičko!” zaurlao je naposljetku nogom otvarajući vrata najljepše odaje u utvrdi i nalazeći prijatelja koji je samo u košulji za spavanje sjedio na postelji i beživotnim očima zurio preda se. “Pij!” rekao je pružajući mu vino i smještajući se do njega, a zapovjednik Sigeta se bezvoljno, slabašno, gotovo djevojački napio. “Pij, svinjo!” riknuo je još jednom odani Juranić i nagnuo mu vrč da ga potakne, a crvena tekućina je pljusnula po košulji.

Maksimilijanov teklić, je li došao?” progovorio je napokon Miklós Zriny, kojega će povijest upamtiti i po hrvatskom imenu Nikola Zrinski, nadlanicom brišući usta. “Šalje li dragi car pojačanja?”

“Dragi car”, ponovio je Juranić i pijano se nakesio. “Kopile habsburško, desetke hiljada pješaka i konjanika drži u rezervi pod Bečom nađe li se njegova guzica u opasnosti, a nas je ostavio da izginemo u ovoj močvari usred ničega.”

“Ali, obećao mi je”, zavapio je Miklós, “svojom mi se carskom čašću...”

“Kurac!” prekinuo ga je Juranić. “Zaboravi na pojačanja. Nitko ne dolazi. Sami smo ovdje, Miklós. I Bog nas je napustio.”

“A onda... šta ja znam”, rekao je Miklós, češkajući dlakava stegna po kojima mu je izbio nekakav gadni, bljedoljubičasti osip, “možda da ipak prihvatimo Sulejmanovu ponudu?”

“Kakvu ponudu?” začudio se Juranić.

“Da budem gospodar Hrvatske.”

“Otkud ti sad to?”

“Jučer je došla poruka sa strelicom? Ako predam utvrdu, Sulejman Veličanstveni ostavit će me na životu i proglasiti gospodarom Hrvatske.”

“A njegova će voljena Hurem kleknuti da ti popuši?” upitao je Juranić.

“Ne znam, to nije spominjao”, kazao je zapovjednik Sigeta ne kontajući šalu.

“Budalo, tip te navlači.”

“Misliš?”

“Joj!” uzdahnuo je Juranić. “Kako si ti uopće dobio ovaj posao? Daj da vidim tu poruku.”

Miklós se osvrnuo po podu kraj kreveta i između hrpe odjeće, oružja, blatnjavih čizama s ostrugama, čađavih uljanih svjetiljki, drvenih čaša i zdjela s tragovima kaše iščeprkao majušnu cedulju što je stigla zavijena za tursku strijelu i pružio je Juraniću, a ovome je samo jedan ovlašni pogled bio dovoljan.

“Ovo ti čak ne šalje Sulejman, nego onaj Bosanac Sokolović.”

“A je li? Nisam uopće išao...”

“Ovo je čak i bezvrednije od Maksimilijanova obećanja da će ti poslati pojačanje.”

Miklós je tupim plavim očima pogledao prijatelja, a ovaj je žalosno zavrtio glavom.

“Ej, Miklós, Miklós, jadan li si i ti i mi skupa s tobom”, zaključio je Juranić pa potegao nekoliko obilnih, žudnih gutljaja i dodao vrč dodao zapovjedniku. Zatim se i ovaj napio, a Juranić je zamišljeno podrignuo, srušio se na postelju iza sebe i momentalno pao u san kao što kamen padne u tamnu vodu. Tu će ga turski osvajači i zateći nekoliko sati kasnije kad upadnu u utvrdu. Mamurnom i smetenom stavit će mu ogrlicu oko vrata i potjerati ga da laje i četveronoške trči, šutirajući ga nogom u stražnjicu.

A zapovjednik utvrde ostao je još neko vrijeme u košulji za spavanje, slušajući Juranićevo hrkanje i razmišljajući o sada sasvim izglednom kraju svoga bijednog života. Priča kaže kako je Miklós Zriny, Hrvatima poznatiji kao Nikola Zrinski, naposljetku odlučno ustao, obukao savršeno izglačanu uniformu od najfinijeg brokata i čohe vezene suhim zlatom, nazuo jahaće čizme uglancane kao ogledalo, na glavu stavio šubaru od mekanog kuninog krzna ukrašenu fazanovim perom, opasao se sabljom optočenom dijamantima, pa sišao među branitelje i rekao im kako je, Bogu hvala, došao onaj prekrasni trenutak za kojim su godinama čeznuli, trenutak u kojemu će slavno poginuti za krst časni i slobodu zlatnu. Postoji čak i, tvrdim Hrvatima osobito draga i nadahnjujuća, verzija ove priče u kojoj plemić poteže čelično sječivo iz korica i gromko pjeva: “U boj, u boj, mač iz toka, braćo!” Cijelo gledalište onda razdragano plješće u ritmu koračnice.

Međutim, takve fantazije moguće su samo u šupljim nacionalističkim tikvama i lakoumnim opernim libretima. U stvarnosti je bitka čiju smo 450. obljetnicu proslavili prije nekoliko dana mnogo vjerojatnije bio događaj kojega se nijedan njegov sudionik, ni na kršćanskoj ni na muslimanskoj strani, ne bi želio sjećati. Pokušajte samo zamisliti kako je to izgledalo na izmaku ljeta 1566. u jednoj malaričnoj baranjskoj močvari. Kako su samo na vrućini stravično smrdjela unakažena trupla. Kako je itko, Hrvat, Mađar ili Turčin, mogao sačuvati zdrav razum gledajući gdje se džukele, štakori, vrane i veprovi otimaju za ljudske džigerice?

Zgodni su nacionalistički mitovi, neprocjenjivi za raspaljivanje patriotske žerave, ali po duši govoreći, nije tu, prijatelji dragi, bilo nijednoga u čistoj i vezenoj uniformi i uglancanim jahaćim čizmama. Osim ako nesretnik nije šenuo pameću. Naši jadni preci nisu bili ni ponosni ni hrabri. Dapače, da je bilo ikakve šanse da prežive, većina njih bi je iskoristila. Svaki, pa i nedostojanstven, ropski život bio im je bolji od umiranja u blatu. Znojni, ušljivi i pijani drhtali su od straha, a žuta topla mokraća cijedila im se niz nogavice dok su posljednji put jurišali iz utvrde i zabijali se u turske štitove. Nijedan sigetski branitelj, potpuno sam siguran, nije tada pjevao. Ili držao ne znam kakvom povlasticom da je Hrvat. Padali su posječeni ili prostrijeljeni gorko psujući i Boga na nebesima i cara koji Njegovom voljom vlada na zemlji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Izdvajamo