Ako u ovdašnjoj politici postoji mantra koja neprekinuto traje dulje od četvrt stoljeća, tada je to sigurno teorija o bijegu Hrvatske s Balkana i priključivanju razvijenim državama Srednje i Zapadne Europe. Od prvog predsjednika Franje Tuđmana na čiju je inicijativu u Ustav dodana zabrana bilo kakvog ponovnog ulaska u jugoslavenske asocijacije pa do Kolinde Grabar-Kitarović, koja posljednje dvije godine gura projekt Tri mora, postoji ta konstanta, u kojoj "izlazak" s Balkana predstavlja nacionalno-civilizacijski imperativ.
Pobornici ove strategije iznijet će brojne argumente, od stoljetne pripadnosti hrvatskih zemalja Habsburškoj monarhiji, Austro-ugarskoj i Veneciji, preko zajedničkog katoličkog nasljeđa pa do činjenice da je Hrvatska tijekom četiri ratne godine, stvarno skupo platila izlazak iz nekadašnje federacije. U načelu, sve je to uglavnom točno, ali pritom su zagovornici ove teorije redovito činili jednu te istu pogrešku - zaboravljali kako bi odlazak sa Zapadnog Balkana trebao pratiti i raskid s politikom koju simboliziraju ksenofobija, svađe sa susjedima i nepridržavanje potpisanih dogovora.
Hrvatska je, uostalom, primljena u EU kako bi svojim primjerom i politikom utjecala da ostale države u regiji počnu usvajati europska pravila, a ne zato jer su u Bruxellesu zaključili da u Zagrebu vlada ekonomska i demokratska idila. Umjesto toga, današnja Hrvatska je u sukobima sa svim zemljama u okruženju, i odnosi eskaliraju, iako su na čelu države nekadašnji diplomati, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović.
Ova vlast je obećavala bijeg s Balkana, a ispada kako Hrvatska nikada nije bila dublje u balkanskom glibu nego je sada, i iz tjedna u tjedan redaju se sporovi s državama u okruženju. Daleko od toga da je odgovornost isključivo na hrvatskim vlastima, međutim, sve je očiglednije kako nema kvalitetne strategije prema regiji. Jer, iole mudra politika pokušala bi izbjeći u isto vrijeme opasan rast tenzija sa Slovenijom, ucjena iz Mađarske, iznošenje teško dokazivih podataka o porastu islamskog ekstremizma u BiH, uz permanentno loše odnose sa Srbijom. Iz Vlade i s Pantovčaka će odgovoriti kako su oni u pravu, a svi ostali u krivu, ali je li baš tako?
Recimo, prije mjesec i pol protiv Hrvatske su se udružile Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija, zbog pravilnika Ministarstva poljoprivrede kojim je drastično poskupio fitosanitarni pregled voća i povrća koje se uvozi iz tih zemalja. Koliko je inteligentna bila ova odluka pokazuju službeni podaci Državnog zavoda za statistiku, prema kojima je Hrvatska u prvih šest mjeseci 2017. u zemlje CEFTA-e izvezla robe i usluga vrijedne 8,4 milijarde kuna, a od toga poljoprivrednih proizvoda za 304 milijuna eura. Drugim riječima, zbog samo jedne provokacije Ministarstva poljoprivrede prema balkanskih državama, bila je ugrožena trećina hrvatskog poljoprivrednog izvoza, koliko se plasira u zemlje regije.
Ili to što će predsjednica Grabar-Kitarović u subotnjem intervjuu za Jutarnji list zaključiti kako su odnosi sa susjedima bili zapostavljani godinama, a ona ih se od početka mandata trudi popraviti. Dodat će da se radi o proaktivnoj politici, i zatim, u cilju smirivanja situacije na svoj način, dodati "ne mogu se oteti dojmu da smo ja osobno, ali i Republika Hrvatska pod orkestriranim napadima koji dolaze od onih koji jednostavno ne žele ostvariti ulazak u EU i NATO. Zato me osobno pogađa ova kampanja iz BiH, jer je dijalog i proaktivna politika temelj moje politike".
Samo što je ona, nekoliko dana ranije na Malti izjavila kako "retorika koja stiže iz Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj nije zdrava i prijateljska". Iako su iz Sarajeva demantirali Kolindine tvrdnje o tisućama muslimanskih radikala u BiH, i objasnili kako se radi o najviše stotinjak takvih ekstremista, hrvatska predsjednica mjesecima ciklički plasira teško dokazive tvrdnje koje dodatno nepotrebno antagoniziraju odnose posebno s bošnjačkim političarima u najvažnijoj susjednoj državi za Hrvatsku.
U isto vrijeme, zbog odbijanja da se prihvati haaška arbitraža o graničnim sporovima sa Slovenijom, eurozastupnik Ivan Jakovčić izjavljuje kako "moli Boga da ne dođe do incidenata", a slovenski premijer Miro Cerar otkazuje najavljeni dolazak u Zagreb nakon što je Andrej Plenković u New Yorku rekao da je upravo Hrvatska ta koja se pridržava međunarodnog prava. Čak je i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je sto posto podržavala izlazak iz arbitraže, bila prisiljena ocijeniti Plenkovićev nastup kao apsolutno štetan i nediplomatski.
Kao da sve to nije dovoljno, i aktualna šefica diplomacije Marija Pejčinović-Burić će ovih dana hladno kazati da je "pitanje arbitraže došlo kao slijed jedne ucjene koju je Hrvatska imala tijekom pregovora o ulasku u Europsku uniju". Drugim riječima, "sada smo ušli u EU pa vi ucjenjujte koga želite, baš nas briga što smo potpisali", poruka je koju šalju visoki predstavnici Hrvatske vlade.
I tko će onda povjerovati kako je Hrvatska ostavila Balkan, kada se nije u stanju riješiti balkanske politike.