Djeca se raduju Božiću, to kužim: jela je okićena, sve blista i bliješti, dobit će poklone. A ne moraju potrošiti ni jednu svoju kunu. Ako je riječ o razgranatoj obitelji, s bakama i tetkama na sve strane, klinci u novu godinu uđu krcatih džepova, a roditelji u gadnom minusu. Dakle, za djecu mi je jasno što se raduju, čitava ta gužva i halabuka potrošačkog Božića kao da je smišljena upravo za njih i njihovo veselje.
A ostali? Božić mi izgleda kao nekakvo moderno mučilište za majku i suprugu. Test snage, test izdržljivosti i test živaca. Kako se smiješiti i blistati dok te sve boli, kako osigurati da u kući sve bude tip-top dok se ti raspadaš? Jer nema te nefunkcionalne obitelji koja ne želi da joj za Božić bude ama sve kao na televiziji. I jela i pečenka i sarma i kolači i darovi, kuća oribana i okićena. Svako malo izmisle nešto novo: adventski vjenčić na vratima uskladite s adventskim vjenčićem na stolu, ove godine postavite stol u tamnoplavome, a uz to će vam najbolje pasati naš zlatni beštek.
Umjesto da zbližavaju obitelj, blagdani je dovode na rub. Ako bi navečer i legla na kauč uz muža gledati televiziju, žena sada peče kiflice. Čisti sobu u kojoj će spavati kći studentica, koja do povratka u Zagreb neće micati onaj svoj namušen, vječno nadrkan pogled. Tetke i strine, ujne i zaove, sve to treba nazvati i čestitati, smisliti što ćeš kome pokloniti. Kupiti papir, zamotati. Poruku napisati.
I tko sve to radi? Muški posao za Božić svodi se na izbor i dopremu jele, možda će otići koji put u dućan, dotegliti vreću brašna na akciji. Muškarac je u hrvatskoj obitelji dosljedan svojoj tradicionalnoj ulozi: otkako su mamuti ovdje izumrli, njegov je posao za Božić da odreže deblju granu, to se zove badnjak, i donese je u kuću, kako bi im iduća godina bila sretna i berićetna. I kupi petarde. A sve ostalo što vidite oko sebe, sve je to ženskih ruku djelo. Dobro, ne baš uvijek: ne računam onih 5 posto hrvatskih obitelji u kojima muž i žena dijele kućanske i obiteljske obaveze.
Za ženu i suprugu Božić je vrhunac godine. Ako to preživi, živjet će još sto godina. Ionako obavlja većinu kućanskih poslova, koji joj se sada barem udvostruče. Uz tu drugu, neplaćenu smjenu, mora odraditi i treću: ono što sociolozi zovu emocionalnim radom. Jer to je gotovo isključivo ženski posao, misliti na druge, pozvati ih na božićni ručak, izabrati poklone, smisliti što kome i kako treba, bez obzira kako se ti sama osjećaš.
Čemu sva ta gungula i maltretiranje? Jer je Božić tradicionalni hrvatski blagdan. Tradicionalni?
Evo, pitala sam mater: za Badnjak bi se potrudili nabaviti neku ribu, i orzo, mater bi ispekla velike fritule, otac bi išao u grad i kupio bombona i jabuka. To nisu smjeli dirati, soba bi sva mirisala. Kuća bi se kitila bršljanom. Navečer bi otac donio badnjak, u stvari dva badnjaka, muški i ženski, i stavio ih u oganj. Čitavu noć se ložilo, tako da bi kuhinja ujutro bila topla. Otac bi ustao i blagoslovljenom vodom blagoslovio ovce, gudu i tovara. Za božićni ručak bilo bi meso i pašta: u jedinom loncu šta ga je imala, baba Štefa bi skuhala juhu od mesa. I to im je bio blagdan, istinski blagdan: meso za ručak.
Ništa kiflice, orahnjača, makovnjača, londoneri i linceri, ništa arancini i rafijoli, ruska i francuska. Samo blagdan, bez bjesomučnog obilaženja šoping centara, bez minusa i potrošačkih kredita. Zato vam, drage žene, želim ove godine jedan lijep, tradicionalan Božić koji ćete provesti u zajedništvu, a ne s bolnim leđima. Bez nakuhavanja i dekoriranja stola u plavo i zlatno, uzmite muža i dijete pod ruku, pa na Advent, na kuhano vino i hamburger po 50 kuna. Niste iz Zagreba? Sjednite u auto pa svi skupa do prve pizzerije. Volite se i slavite Božić, a ne žensku patnju i samožrtvovanje.