Stravične slike zagađene Zrmanje, jedne od najljepših hrvatskih rijeka koje danima vrište sa svih ekrana i n ovinskih stranica, hrvatsku Vladu, inspektore, policajce i tužitelje diraju jednako kao da domaći mediji svakodnevno objavljuju o zemućenju rijeke Po.
Mazut iz bivše tvornice glinice u Obrovcu otišao je u krš i svako malo izroni i prekrije prekrasnu rijeku. Za svake obilnije kiše izbije mazut, ali to kao da se ne tiče nikoga osim mještana i ekoloških udruga.
Vlada ima prečeg posla. Uz to što je posvećena hrvatskom predsjedanju Vijećem EU, garnitura koja ima većinu u vlasti sve je snage uprla u to da ne izgubi jednu od poluga - odnosno da Kolinda Grabar-Kitarović ne izgubi izbore.
Ministar zaštite okoliša Tomislav Ćorić ovih je dana rijetko viđen i tek je na upit novinara rekao da treba postupati Državni inspektorat. Na web-stranicama Ministarstva zaštite okoliša o zagađenoj Zrmanji nema ni slova, a zadnja vijest nosi datum od 20. prosinca 2019., kada je ministar bio na sastanku Vijeća ministara za okoliš u Bruxellesu. Teme su bili Europski zeleni plan i biološka raznolikost.
Glavni državni inspektor Andrija Mikulić, čovjek koji je bio u stanju preokrenuti nebo i zemlju ne bi li postao glavni inspektor, samo je kazao da su inspektori bili na terenu, ali je voda bila brza pa kanjon nisu uspjeli obići plovilom.
I to je sve. Mikulić, uz to što je prvi inspektor, obnaša funkciju predsjednika zagrebačkog HDZ-a i tu je fokus njegova interesa i aktivnosti. Ima on prečih stvari oko kojih valja razbijati glavu od mazuta koji plovi Zrmanjom i slijeva se u Novigradsko more. U nedjelju je drugi krug izbora za predsjednika(cu) države, a HDZ-ova kandidatkinja je u prvome krugu ozbiljno podbacila baš u Zagrebu. Dakle, na Mikuliću je da se u prvom redu dokaže svojoj partiji i akutalnoj (možda i budućoj) predsjednici, te učini sve da na nedjeljne izbore izađu i zaokruže broj 2 svi HDZ-ovci, svi simpatizeri i oni koji su još u nedoumici kome dati glas.
A Zrmanja? Rijeka teče kao što je i do sada. Nekada je kristalno bistra, a ponekad, kada tlo iz svoje utrobe izbaci otrove kojima su ga desetljećima hranili sirovi, pohlepni, neodgovorni aparatčici bez savjesti i svijesti o okolišu, Zrmanja postaje ružna mrlja koja se slijeva u more. To od nje rade sebičnjaci koji se snalaze u svakom režimu jer su uvijek okrenuti isključivo sebi.
Poenta je u tome što se ništa ne mijenja. Nema suštinske razlike između onih koji su u eri socijalističkog mraka u obrovačkom kršu odlučili graditi tvornicu glinice, onih koji su pod svjetlima demokracije i novog poretka rukovodili rasformiranjem njenih postrojenja, koji su bili zaduženi za zbrinjavanje opasnih tvari i otpada, onih koji su prije 15 godina navodno sanirali onečišćenje i ovih danas koji obnašaju visoke državne dužnosti i vode institucije koje bi trebale sanirati štetu.
No, kamo sreće da je stvar samo u političarima. Njih, ako ništa drugo, ciklički biramo sami. Institucije su iste - jednako okoštale kao što su bile i prije 40 godina. Da je nekoj drugoj zemlji Bog dao Zrmanju i njene ljepote i da ju je netko ovako uneredio, inspektori, policija i tužiteljstvo imali bi pune ruke posla i već bi se pisale optužnice protiv onih koji su proveli sanaciju, kao i onih koji svjesno žmire i pokrivaju sve svinjarije koje su se događale. Ali nama je Bog dao ljepote, a ljude ostavio bez svijesti o njihovoj vrijednosti.