Kad je iz nje otišlo i posljednje dijete, a novih u selu nije bilo, ugašena je otočna škola Punta Križa. Vrata škole u istoimenom šumovitom mjestašcu na Cresu zaključana su 2005. Trinaest godina poslije, ravnateljici osnovne škole na Malome Lošinju, kojoj je pripadala škola Punta Križa, nikako ne može biti jasno kako se nepostojeća školica našla u novom kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnim školama, svečano potpisanom u Ministarstvu obrazovanja prije dva dana.
Bivša je ravnateljica ugaslu školu uredno odjavila 2005., a zatvaranje prijavila resornom ministarstvu. Odjavljene su komunalije i zgrada je naprosto prestala funkcionirati. Osim u novom kolektivnom po kojemu je škola Punta Križa sasvim živahna i takva bi trebala ostati do 2022., dok je na snazi ugovor. Do iste godine, po istom kolektivnom, nepostojeći bi zaposlenici škole trebali primati povišicu od deset posto, s obzirom na to da je škola uvrštena u popis onih s otežanim uvjetima rada. Nema veze što je negdje sredinom 2011. i Ministarstvo kulture znalo da ne postoji škola u Punti Križa jer je sufinanciralo muzejsku izložbu o povijesnim objektima mjestašca u najjužnijem dijelu otoka Cresa, poznatom po hrastu crnika i tomu da broj vrsta ptica premašuje broj djece.
Tko god se pozabavio čitanjem novog kolektivnog ugovora za učitelje, složit će se da je riječ o još jednom famoznom dokumentu u školstvu. Ako ne groteska, kolektivni mora da je idealan primjer odnosa vlasti prema sustavu obrazovanja i njegovim zaposlenicima u školama. Taj odnos možemo definirati aljkavim, iako se stroži učitelji neće složiti s upotrijebljenim pridjevom jer će ga smatrati preblagim.
Kolektivni ugovor za osnovno školstvo tradicionalno definira škole s otežanim uvjetima rada. Time se pozabavio i članak u njegovoj novoj inačici. Zaposlenici u školama s otežanim uvjetima imaju pravo na deset posto višu osnovicu plaće. Takvih je osnovnih škola u kolektivnom 142, a Punta Križa samo je jedna od njih.
Pogled u popis takvih škola u novom kolektivnom otkrio je još niz primjera nepostojećih škola (Jutarnji je o tome detaljno pisao). Neke od njih ugasile su se prije pet, neke prije deset i više godina, no tu informaciju u Ministarstvu i učiteljskom sindikatu ignoriraju pa nepostojećim zaposlenicima u nepostojećim školama kroz novopostojeći kolektivni planiraju povišice. Pritom nije riječ o grešci Ministarstva (čovjek bi poželio da jest) i slučaju pogrešnog umetanja starog dokumenta u novi, nego čistoj aljkavosti, za one strože, drskosti.
Upitani kako je uopće moguće da su se na popisu škola u novom kolektivnom našle i “mrtve” škole, iz Ministarstva studiozno objašnjavaju da su svjesno preuzeli stari popis iz prošlog kolektivnog ugovora te da će novi popis napraviti naknadno, nakon što usvoje novi kolektivni ugovor sa starim popisom.
Zamislimo da škola ovoga ljeta izda frišku svjedodžbu na ime učenika koji ju je napustio prije 10 godina, da ravnateljica Nacionalnog centra potpiše potvrdu o položenoj državnoj maturi djedici od 90 godina ili državnu stipendiju za deficitarni studij iz turizma primi vrtićarac. A država sve to vrijeme ima osiguranu financijsku stavku za svaki od tih slučajeva. Bogata smo zemlja, nema što, ako u pričuvi imamo sredstva za nepostojeće institucije i zaposlenike. Kakav drukčiji zaključak izvući nakon dodatnog pojašnjenja Ministarstva kako “ima škola u kojima se privremeno ne održava nastava jer nema učenika, ali u slučaju izmijenjene situacije, škola može ponovno početi s radom”.
Gdje, u Zagori? Baniji? Čavoglavama? Kaočinama? Radonićima II? U nizu primjera ugaslih matičnih i područnih škola - a takvih je u zadnjih deset godina prema podacima Državnog zavoda za statistiku bilo 68, iako nisu sve imale status s otežanim uvjetima - ima i onih nakon čijega zatvaranja više nisu ostale niti cigle. Drugi dio ih je promijenio funkciju, bilo da ih je lokalna samouprava unovčila, bilo poklonila, prenamijenila. Primjera zatvaranja škola zbog depopulacije, pa njihova ponovnog otvaranja kad bi se pojavila šačica školaraca, premalo je da bi ih se godinama držalo na popisu “živih”.
Apsurdi se oko naših škola rado okupljaju, pa tako srednja škola u Drnišu ima status škole s posebnim uvjetima i njeni zaposlenici primaju povišicu, a osnovna škola u Drnišu, 200 metara udaljena od srednje, nema. Još bolje, srednja škola na Rabu u istoj je zgradi s osnovnom. Jedna prima dodatak, druga ne. Zamoreni promocijom eksperimentalne reforme, nadležni se naprosto ne stižu baviti stvarnim stanjem i brojkama. Ovaj propust u kolektivnom, kojim su nota bene potpisnici “obostrano zadovoljni”, pokazuje da državu nije previše briga kakva prava, u ovome slučaju nepostojeća, sklapa u pregovorima sa sindikatima.
Preplavi čovjeka tuga kad shvati da ljude u školama ovakvi apsurdi uopće više ne čude. Navikli su biti prepušteni sami sebi u većini problema. Kad se formirala e-matica, prije desetak godina, u izborniku se pokazala škola zatvorena u Jugoslaviji 1987. godine. Dvije godine telefoniranja trebalo je ravnatelju da netko nadležan napokon izbriše i tu nepostojeću školu. Neumjesno nakon svega zvuči javna riječ šefice sindikata učitelja. Nakon što je u utorak potpisala kolektivni ugovor s pravom na povišice za nepostojeće zaposlenike, s uvjerenjem je izjavila da je pred njima sada “težak posao izrade novog popisa škola s otežanim uvjetima rada”.
Usput zamijećeno, potpisani ugovori učiteljima i nastavnicima ne donose ništa novo, što su uostalom potvrdili i potpisnici izjavom “zadržana je uglavnom ista razina prava”. Zbog toga ispada da se izrečeno obostrano zadovoljstvo novim kolektivnim rađa na temelju toga što su prava ostala netaknuta, pa većinski sindikat slavi u stilu: “Fuf! (kaplja znoja pala s čela). Ništa nam niste uzeli!” Budući da takva prava vrijede do 2022., netko se domislio pobrojati što čeka svijet te godine, pa uz Olimpijske igre u Pekingu dodao da kreće prva BFR svemirska letjelica prema Marsu. Učitelji i nastavnici te će godine imati jednaka prava kakva su imali i prije (valjda su jako dobra, ako na njih toliko dugo pristaju), uz par manjih iznimaka koje bi razuman čovjek radije prešutio nego ih hvaleći objašnjavao. Jedna od njih su tzv. izletnine.
Riječ je o novouvedenom pravu na naknadu za pojačanu odgovornost učitelja koji prate učenike na višednevnim ekskurzijama. Netko se ovdje dosjetio da je moguće izračunati koliko vrijedi posao prosvjetara dok 24 sata brine za razred opuštenih maloljetnika u poznatoj turističkoj destinaciji, a onda izračunao da je riječ o 50 kuna dnevno. Realnost u zbornicama i na školskim izletima je takva da bi učitelju bilo prihvatljivije platiti poslodavcu 50 kuna. Samo da ne mora na đački izlet.