Nešto je monstruozno u shvaćanju svijeta na način kako to čine katolički aktivisti. Određivanje života drugima loša je imitacija Boga, u nekom jednostavnom shvaćanju gdje je sve onako kako je On zamislio, a njih ovlastio da drugima određuju kada i kako će živjeti i koliko će u tom životu biti smijeha, a koliko suza, patnji, samookrivljavanja, grižnje savjesti, osuda drugih, prezira i progona kako bi sve bilo dovoljno čisto za onu ideju koju vjernici smatraju potrebnom. Ponedjeljak je bio dan kada se to pokazalo na najgori način.
Poljakinje su izašle na ulice odjevene u crno. Desetine tisuća njih nije otišlo na posao. Desetine tisuća žena su, umjesto da samom svojom pojavom, svakom radnjom u svojim, naizgled običnim životima, slave život, izašle na ulice kako bi se simbolički, uniformiranošću boje za umiranje i protestima borile za život i pravo da ne budu proganjane i kažnjavane samo zato što su žene, da zadrže pravo na svoje tijelo i suprotstave se društvu koje ih tretira poput uzgajališta novih ljudskih primjeraka.
Posvetile su jedan dan svog života da pokažu kako se osjećaju kada postaju žrtve vlastite države. Njihov parlament želi donijeti zakon kojim bi pobačaj, ionako nedostupan na zahtjev, učinio još mučnijim događajem u životu žene. Novim bi zakonskim odredbama trebao postati kazneno djelo koje se kažnjava zatvorom do pet godina i to ne samo za ženu, nego i za liječnika koji bi ga izveo. Do sada su Poljakinje imale pravo na pobačaj u tri slučaja: ako je trudnoća posljedica silovanja, ako je fetus malformiran i ako je trudnoćom ugroženo zdravlje i žene i djeteta. U svim ostalim slučajevima trudnoće, pobačaj nije bio dopušten. Sada bi poljski parlament uveo kaznu i za žene koje pobačaj počine u inozemstvu, u onim zemljama gdje ih liječnici ne bi tretirali krivim i manje vrijednim osobama zato što su se odlučile na to. U Poljskoj zastupnici žele da kazneno odgovaraju i one koje dožive spontani pobačaj. Poljaci su umnogome podržali žene u prosvjedu. Podržali su ih zato što ih vole, jer ih poznaju ili ih poznaju, podržali su one uz koje su bili kada su odlučivali o pobačaju, radi onih koje su napustili kada su ostale trudne, radi svojih žena s kojima su planirali djecu ili onih s kojima su tu djecu htjeli, ali im nije uspjelo, radi svojih sestara, majki, kćeri. Podržali su ih vjerojatno i zato što žele živjeti u slobodnom društvu, kao slobodni ljudi i biti okruženi jednako takvima.
Društvo koje u 21. stoljeću namjerava progoniti žene zbog abortusa nije slobodno. Jednostavno, zatucano je. Može biti sretno u svojoj gluposti, ali je opasno, samo za sebe, ali i za druga društva. To nije pitanje glupog pojedinca od kojega je moguće okrenuti glavu, to je u stvari, prijeteća opasnost jer nakon što jednu opasnu ideju usvoji kao prirodnu, nastavlja dalje. "Podržavam prijedlog da se silovanim ženama i djevojčicama pobačaj zabrani. Svakako sam za život, pa čak i ako se radi o maloljetnim curama", jedna je od rečenica zagovornika zabrane pobačaja. Nije iz Poljske nego iz Hrvatske. Vanja Gulam, koordinatorica molitvene inicijative "40 dana za život" iz Šibensko-kninske županije rekla je to komentirajući "crni ponedjeljak" u Poljskoj.
Ona je vjerojatno podržala i "Hod za život", akciju koju je vodila Željka Markić i koja je uspjela okupiti nekoliko tisuća ljudi koji su protestirali protiv slobode izbora pobačaja u Hrvatskoj. Treba li sada napisati - na sreću, mi smo ipak daleko od Poljske? Ne, jer nismo. U Hrvatskoj još ne kažnjavamo zatvorom žene zbog odluke o pobačaju, ali je u Hrvatskoj taj legalan pobačaj, u stvari, teško dobiti. Naime, jedno je istraživanje, sasvim relevantno jer je izvedeno kroz jasna pitanja i provjere među hrvatskim medicinskim osobljem pokazalo da je prije dvije godine 50 posto ginekologa odbijalo izvesti pobačaj. Rekli bi, jednostavno, "ne", kao da žene koje traže pobačaj biraju bluzu u ormaru pa iz obijesti odluče da taj dan ne žele biti trudne. Kao da je zahtjev za pobačajem laka i jednostavna odluka svakoj ženi. Dvije trećine ginekologa u Zagrebu ne želi izvesti pobačaj, a u Splitu ih je 95 posto. Treba li u takvoj situaciji uopće brinuti postoji li zakon koji omogućava, dopušta ženama pobačaj na zahtjev? Ne, on je umnogome ukinut jer su naši liječnici prvi krenuli odlučivati o drugima. Tek u Rijeci i Puli liječnici ne odbijaju izvršiti pobačaj, ne smatraju da su ovlašteni odlučivati umjesto trudne žene. Ne osuđuju i ne procjenjuju, pomažu ženama.
Ostali postaju Poljaci, oni koji bi osuđivali žene zbog trudnoće. I kriju se iza vjere, priče o ljubavi prema bližnjem, namećući drugima svoja pravila. Dok se jednog dana ne probudimo u "crnom ponedjeljku".