Hrpa naših portala prenijela je priču iz britanskih medija: Sir Muir Gray, velika liječnička faca na Otoku, rekao je kako u javnom prijevozu ne treba prepuštati mjesto starijim ljudima. To je dio njegova komentara studije po kojoj stariji ljudi trebaju manje sjediti, objavljene u British Medical Journalu. Inače, taj simpatični gospodin, 72-godišnjak, žestoki je proponent ideje da je “sjedenje novo pušenje”.
Odmah sam zamislila svojeg mladog kolegu s weba kako veselo prenosi taj tekst, jer eto, netko je napokon starčadi rekao: “Ne, ne morate sjediti u tramvajima, autobusima (podzemnoj željeznici)! I štoviše - ako ne sjedite, bit ćete zdraviji jer kretanje je ključ za fizičko, ali i mentalno zdravlje u starijoj dobi. Evo vam i dokaza i riječi stručnjaka”.
OK, kretanje je dobra stvar u svakoj dobi, no u hrvatskoj verziji preporuka dr. Graya brzo je dobila drugi prizvuk, otprilike: “Nja-nja-nja-nja-nja-njaaaaa, ne moram se dić’ starcima!”. Sad samo čekam kada će netko u 17-ici uspuhanom djedici pokazati isprint izjava dr. Graya i reći: Pročitajte!
Enivej, kako redovito koristim javni prijevoz, čini mi se da stari ljudi kod nas, i bez znanstvenih dokaza, sve više stoje u javnom prijevozu. Nije baš da im se to sviđa, pa je malo vožnji koje prođu bez rasprave o sjedenju, najčešće s mladima, srednjoškolcima i studentima. Vidjela sam, doduše, i svađu seniora i trudnice za koju je djedica pomislio da je samo debela. Je, neugodnjak.
Frendovi me uvjeravaju da u naše vrijeme nije bilo bolje - generacijski jaz preko kojeg se svi gledaju u javnom prijevozu postoji valjda još od konjskog tramvaja, uvijek je bilo nemarnih tinejdžera, pasivno-agresivnih bakica i, meni posebno groznih, samozvanih redara/raspoređivača. Najčešće su to neke gospođe neodređenih godina, rjeđe frajeri (uglavnom kad su pijani) koji istjeruju javno-prijevoznu pravdu i naređuju drugima, najčešće mladima, da ustanu nekom starijem.
Davno sam sebi obećala da ću radije progutati karnet, nego biti takva. Podjednako, nikad neću biti grozno ljudsko biće koje ne ustaje starijoj osobi, ženi s malim djetetom ili trudnici “jer ima mlađih od mene”. Fuj. Ili zato što mora završiti 560. nivo Cookie Catsa na mobitelu.
A mladi... Strava. Za to što se drže tramvajskog stolca k’o da su ih prilijepili superljepilom, krivi su roditelji. Na jednom forumu koji okuplja mame, raspravljalo se i o dizanju u javnom prijevozu. Začuđeno sam čitala rečenice tipa: “Nikad nisam pitala svoju malu jel’ ustaje starijima. Baš budem!” ili: “Ona moja je stalno na mobitelu. Ta kad uhvati mjesto vjerojatno ne ustaje, ha, ha...”. Nije pitala? Vjerojatno ne ustaje ha, ha? To je, ajmo reć’, k’o da nisu razgovarale o brisanju nosa rukavom i kihanju bez pokrivanja usta. Elementarni bonton.
Vratimo se jeseni života, zlatnim godinama ili kako vam drago... Starost definitivno ne znači da treba zabaciti noge na opštrikani tabure i uživati u vremenu koje nam je preostalo. Sigurna sam da je i seniorima draže kad mogu hodati, plesati, vježbati, šetati i fućka im se za mjesto u javnom prijevozu. Mladima bi se, valjda, trebalo još više fućkati za isto.
E, da... Na kraju svih tih tekstova o promjeni sjedilačke paradigme, pisalo je i da ipak treba ustupiti mjesto u javnom prijevozu onima kojima je očito potrebno, bez obzira na godine. Malo me to zbunilo. Kako to procijeniš? Po izgledu? Takve osobe valjda trebaju izgledati starije od Yode ili nositi snimku umjetnog kuka na reveru... Ili prikazati na zahtjev onoga tko sjedi nalaz denzitometrije ne stariji od šest mjeseci.
Rješenje postoji i stiže iz Velike Britanije, odakle je i ideja o stojećim seniorima. Od 2015. godine svi koji se voze javnim prijevozom u Londonu mogu nabaviti bedž ili karticu na kojima piše “Please, offer me a seat” ilitiga “Molim vas, ponudite mi mjesto za sjedenje”. Možda ste bolesni, a da se to ne vidi, recimo. Podrazumijeva se da niste lijena guzica i odurno ljudsko biće koje će zloupotrijebiti ovu ideju. Nitko vam, doduše, ne garantira da će vam netko doista ustupiti mjesto, jer bedž je samo podsjetnik, a ne službena isprava. No mnoge će potaknuti da ustanu. Bez pitanja i mrkih pogleda.