Dana 5. jula 1941. godine u subotu u 2 sata u noći došli su u moj stan, Ilica broj 7/3, osam naoružanih ustaša s jednim svojim ustaškim oficirom. Naredili su meni, supruzi i sinu da odmah ustanemo iz kreveta i da se spremimo za pet minuta, naredivši da uzmemo sa sobom samo sav novac i dragocjenosti te da izađemo van s njima. Strpali su nas u zatvoreni auto i odvezli u zagrebački zbor, gdje su se nalazili ostali Srbi, većinom intelektualci. Tu su nam oduzeli dragocjenosti i novac, ostavivši svakom po 500 dinara, a u toku cijelog dana dotjerivani su ostali Srbi. U zboru smo izbezumljeni od straha ostali cijeli dan do 1 sat u noći bez hrane. Tada su nas 193 svrstali u redove i pod jakom ustaškom naoružanom stražom dotjerali na željezničku stanicu Kolodvor Sava u Zagrebu i smjestili u marvene vagone...
Ovo je jedna od priča iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, u Zagrebu. Opisuje ono zbog čega se ustaški režim smatra zločinačkim, zašto ih civilizirani svijet ne cijeni i zašto im zamjera. Ustaški je režim bio zasnovan na mržnji i progonu od prvog trenutka svojeg postojanja. Nije se dogodila greška, nije se izrodio u nešto pogrešno, njegova je ideja bila stvaranje države iz koje će biti protjerani, na ovaj ili onaj način eliminirani svi koji nisu Hrvati i koji nisu dobri takvoj državi. Besramno su je nazvali hrvatskom državom iako se Hrvati nisu borili za nju i nisu je htjeli. Tek je jedan dio Hrvata, onaj u ustašama, htio takvu državu. Rasni zakoni, otimanje imovine i progon su dokumenti koji su donošeni od samog početka postojanja NDH. Tome treba dodati dobrovoljnu predaju hrvatskog teritorija fašističkoj Italiji. Zato su ljudi odlazili u partizane, zato su se borili na strani antifašizma. Nisu pristajali na zlo. Kada Bruna Esih na svojem profilu na Facebooku napiše da je dan ulaska oslobodilačke vojske u Zagreb značio okupaciju, ona podržava ustaštvo. Podržava logore, najveći među njima, Jasenovac, podržava zločine počinjene pod krinkom hrvatskog grba i zastave. Da, to je još jedna u nizu sitnih provokacija kojom stranka Neovisni za Hrvatsku, iz koje najbolje znamo Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih, privlači pozornost, ali je to još jedna činjenica zašto ih je teško smatrati suvremenom strankom. Nije to pitanje demokracije, jer civilizirano društvo ne kreće stalno ispočetka, jednom utvrđene stavove ne mijenja, eventualno unapređuje prostor sloboda, ali ne na način da hvali zločin. Ne postoji ništa što bi popravilo ono što je ustaštvo učinilo Hrvatskoj. Ratna odmazda je postojala, na žalost po mnoge nevine žrtve i sve koji su likvidirani bez suda. Ali, to nije razlog divljenja ustaštvu.
A ustaštvo nije učinilo ništa dobro, osim što je donijelo sramotu poštenim Hrvatima. Bruna Esih u svojem je statusu navela da je dan oslobođenja Zagreba, ulazak Jugoslavenske armije u, ona kaže, “opustjeli Zagreb događaj koji simbolizira pokolje i pljačku”. Smatra da je Hrvatska tada bila okupirana. Moglo bi joj se navoditi milijun primjera koji bi je demantirali, ali to nema smisla. Njezina je ideja provocirati žalovanjem za ustašama. To je njezin svijet, iako na to nema pravo. To je pojednostavljeno shvaćanje političke slobode i pitanje dobrog ukusa. Suvremena Hrvatska ne žali za režimom zasnovanim na progonu ljudi na temelju njihove vjerske, rasne, političke ili seksualne pripadnosti, a to je bio ustaški režim. Zato je dobro što je Hrvatska oslobođena prije 74 godine. Šteta što ju je trebalo oslobađati od onih koji su se skrivali iza hrvatstva. Bili su obični lopovi i ubojice.