Ovaj vikend slavimo 10 godina braka i mislim da je to velika stvar. Uspjeh nije samo u toj brojci, nego u činjenici da se i dalje volimo i poštujemo. A za to smo se jako mnogo trudili jer bilo je i vrlo loših razdoblja. No polako…
I danas se kristalno jasno sjećam zaruka. Bili smo u vezi nekoliko godina i nismo ozbiljno razgovarali o braku, no onda se dogodio poseban trenutak i zaprosio sam je. Potpuno neplanirano, nisam imao ni prsten, ali to je sigurno bio pravi trenutak. Kleknuo sam, privukao je sebi, prišapnuo nekoliko rečenica i Maja je pristala. Uz pokoju suzu i mnogo smijeha odmah smo nazvali naše argentinske kumove da ih pitamo kada mogu doći u Hrvatsku. Onda smo nazvali roditelje i rekli im sretnu vijest, no kako su navikli da ih ponekad zezamo, nisu baš bili sigurni da smo ozbiljni. Bili su još nesigurniji kada su nekoliko dana kasnije vidjeli da Maja ne nosi zaručnički prsten. Kako je sve bilo neplanirano, tu sam joj večer samo plavim flomasterom pošarao prstenjak. I nama je to bilo sasvim dovoljno, barem za sljedećih nekoliko dana…
Planiranje svadbe i sam događaj prošli su uz minimalno stresa. Pozvali smo ljude koje smo htjeli i koje su htjeli naši roditelji, no nismo pristajali na kompromise. Vješto smo izbjegli neke običaje koji jednostavno nisu naš stil pa smo tako lažnu mladu i tamburaše zamijenili ležernim okupljanjem na mjestu ceremonije, a DJ-u smo zabranili da pušta nacionalističke pjesme čak i ako ih netko zatraži… I baš smo uživali, iako su mnoge stvari bile daleko od idealnih.
Matičarka je stigla u zadnji tren, a koračnica je bila prilično žalosna jer su gudači baš tada odlučili tragično falšati. No to je samo početak. Čim smo krenuli u salu na večeru, moja draga ujna je slomila nogu na stepenicama pa smo čekali hitnu… Na svu sreću, sve je završilo dobro. I s ujnom i s vjenčanjem. Bilo je tu još svega i svačega pa je svadba zapravo dobra metafora za ovih 10 godina. Dominiraju sveti trenuci, iako je bilo i loših, unatoč tome što smo bili prilično spremni za brak. Nismo ishitreno ušli u njega, dobro smo poznavali i same sebe i jedno drugo, no svejedno smo imali bezbroj izazova. Neke i prije nego što smo postali roditelji jer imamo različite jezike doživljavanja svijeta. Dijelimo mnoge vrijednosti i uvjerenja, ali različito komuniciramo pa smo učili razgovarati, slušati jedno drugo, ali i svađati se. Učili smo puštati partnera da procesuira informacije ili mu dati više prostora kada ti samo želiš nastaviti raspravu. A ozbiljne smo krize imali i kad smo postali roditelji. Bili smo jako posvećeni malenoj koja je slabo spavala i slabo jela pa se često razbolijevala, a u svemu tome jako malo vremena posvećivali smo jedno drugome.
A onda se pokazalo i da imamo različite ideje o odgoju i dosta smo se teško dogovarali oko nekih ključnih pitanja. Bilo je i razdoblja kada smo se povrjeđivali, riječima i gestama, jer nikako nismo uspijevali pronaći zajednički jezik. I boljelo je. Prokleto je boljelo. No i tada smo se nastavili truditi. Jer vrijedi. Ako postoji šansa da brak uspije, vrijedi se truditi. I isplatilo se. Ni danas nemamo idealan brak i ne mogu obećati da ćemo vječno biti u braku, ali mogu obećati da ćemo se truditi biti u zdravom braku. Znamo da oboje zaslužujemo ljubav i vjerujem da ćemo si to i dalje pružati. Znam da ćemo biti tu jedno za drugo u idealnim i u teškim trenucima. Jer i u teškim trenucima trebate se boriti jedno za drugo, a ne jedno protiv drugoga. Ako se borite protiv svog partnera, ako vam je u svađama cilj da vaš partner izgubi, kako god da završi svađa, vaša veza je sigurno u gubitku.
Naravno da se ne možete slagati u svemu, ali problem je ako u partneru vidite suparnika. Jer nije poanta samo biti u braku. Cilj je biti u zdravom braku i zato je ključno da se oboje borite za svoju obitelj, a ne jedno protiv drugoga.
I danas mogu reći da je volim. Bez ikakve fige u srcu. Nije mi samo draga, nismo se navikli jedno na drugo, nismo zajedno jer moramo biti, nego smo zajedno zato što želimo biti. Volim je od A do Ž. Realno, neka slova nešto manje, ali dovoljno toga istinski volimo jedno u drugome da doista mirnog želuca možemo prihvatiti i one stvari koje nam baš i nisu mile kod našeg partnera. Brak sigurno nije idealan, ali ljubav koju živimo u njemu jest!