ŠKOLA ŽIVOTA

BRUNO ŠIMLEŠA O apsurdima naših škola uvjerio sam se i na primjeru moje kćeri, a tek kada sam pročitao priču jedne mame na svojoj Facebook stranici...

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 25.05.2018. u 21:14

Goran Mehkek / CROPIX

Prvi lipnja bit će dvije godine od legendarnog prosvjeda na Trgu bana Josipa Jelačića na kojem je 50.000 građana izrazilo podršku već oplakanoj kurikularnoj reformi. Srušena je zbog politikantskih gluposti i tako je pokopana zadnja šansa da hrvatsko školstvo konačno zakorači u neko sretnije vrijeme. Promjene o kojima se sada govori nemaju gotovo nikakve veze s tadašnjim namjerama. Prošlom se reformom djecu htjelo naučiti kritički promišljati, poticati na građanski aktivizam, razmišljanje izvan okvira… Trebali su naučiti učiti i pametno procesuirati informacije, umjesto da konstantno napamet bubaju informacije koje su danas svima dostupne, doslovno na dlanu. Danas više nije ključno naučiti određenu informaciju, nego je istinski razumjeti, staviti u smisleni kontekst, shvatiti koje su lažne vijesti i lažni ljudi… Uglavnom, htjeli su djecu pripremiti za budućnost. No naravno, kada dijelu političke elite odgovara da djeca budu zaključana u prošlosti, nije ni čudo da ih sve više budućnost traži u razvijenijim zemljama.

Ova kolumna nije dovoljno duga da se pozabavim svim problemima školstva, no smatram da su profesori i učitelji najmanji problem. Naravno da su neki loši i nemotivirani, no mislim da predstavljaju manjinu. Osnovni problem je što se čak i oni bolji i motiviraniji moraju boriti protiv sustava, umjesto da se sustav bori za njih. I nema nikakvih naznaka da će se popraviti. U proračunu su branitelji dobili sve, a djeca tragično malo. Najnovija informacija kaže da će branitelji imati prednost i pri zapošljavanju ravnatelja, što je, sigurno ćete se složiti, najbolji način da se školstvo uvede u 21. stoljeće. I dok vjerujem da braniteljima treba odati istinsku počast za sve što su napravili, barem je jednako važno djeci osigurati budućnost, a naši prioriteti nisu tako postavljeni.

Jedan od apsurda našeg školstva su i izborni predmeti. Naime, moja kći završava treći razred i sada bi trebala odabrati drugi jezik kao izborni predmet. Prvo je monstruozno da je drugi jezik uopće izborni, a ne obavezni predmet kao što je bio u moje vrijeme. Ali ne… neki je mudrac odlučio da to ne treba biti obavezni predmet, a ako ga djeca žele pohađati, mnogi od njih moraju ići u kontra smjenu jer u njihovu turnusu nema dovoljno prostora u satnici. Ista je situacija dosad bila i s informatikom kao izbornim predmetom. Neke se škole mogu organizirati u jednoj smjeni, ali brojne ne mogu i zato su izborni predmeti prečesto u kontra turnusu. A ako ste u mojoj situaciji pa vam dijete ide autobusom u školu, a školski autobus ne vozi na drugi ili treći sat, to de facto znači da ni ne može ići na izborne predmete. U nekim se sredinama znaju dogoditi apsurdne situacije da djeca odslušaju 6 sati, odlete doma na brzi ručak i onda se vrate u školu na dodatna 4 sata informatike i stranog jezika. A jedna je mama na mojoj Facebook stranici podijelila priču iz škole u kojoj ne mogu svima osigurati informatiku pa onda izvlače sretne dobitnike kao na nekoj uvrnutoj verziji obrazovne lutrije. I to nije kraj apsurdima jer nemaju svi izborni predmet taj status.

Naravno, radi se o vjeronauku koji mora biti u izvornoj smjeni, a to se definiralo Ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture između RH i Svete Stolice. Čak se ne smije forsirati ni da se vjeronauk stavi kao prvi ili zadnji sat u rasporedu. I dalje smatrate da se radi o običnom izbornom predmetu? Ne želim širiti raspravu pa trenutačno nije važno što brojni vjernici smatraju da se vjeronauk ne bi trebao održavati u školama jer mu je mjesto u crkvama. Samo bih zamolio da se više ne vrijeđa naša inteligencija konstatacijom da je to običan izborni predmet jer za njega vrijede sasvim drugačija pravila.

Najgore u tom ponižavanju informatike i dodatnog stranog jezika čak nije ni to što tako drastično smanjujemo šanse vlastitoj djeci. Najgore u svemu tome je što možemo biti sigurni da će i djeca naše djece trpjeti jednako maloumne prakse. Najgore u našem školstvu nije što nije ni sjena finskom, nego što možemo biti sigurni da će zauvijek ostati u toj sjeni.

Zato se ljudi iseljavaju. Nisu važni samo ekonomski razlozi, nego i ovi društveni. Nije važno samo što se nečiji rođo zaposlio na mjesto za koje smo mi kvalificiraniji. Važno je to što smo uvjereni da će se isto događati i našoj djeci. E, to je prava tragedija. Uvjereni smo da će se to i dalje događati jer nas prošlost tome uči. A onda vidimo kakva nam je sadašnjost i shvatimo da nemamo razloga vjerovati u bolju budućnost. I zato pustite sve demografske mjere. Radije se pozabavite školstvom. Jer ako ih sustav već u najranijim danima … u mozak, svoj će mozak vrlo rado preseliti negdje drugdje!

Izdvajamo