Prvi lipnja bit će dvije godine od legendarnog prosvjeda na Trgu bana Josipa Jelačića na kojem je 50.000 građana izrazilo podršku već oplakanoj kurikularnoj reformi. Srušena je zbog politikantskih gluposti i tako je pokopana zadnja šansa da hrvatsko školstvo konačno zakorači u neko sretnije vrijeme. Promjene o kojima se sada govori nemaju gotovo nikakve veze s tadašnjim namjerama. Prošlom se reformom djecu htjelo naučiti kritički promišljati, poticati na građanski aktivizam, razmišljanje izvan okvira… Trebali su naučiti učiti i pametno procesuirati informacije, umjesto da konstantno napamet bubaju informacije koje su danas svima dostupne, doslovno na dlanu. Danas više nije ključno naučiti određenu informaciju, nego je istinski razumjeti, staviti u smisleni kontekst, shvatiti koje su lažne vijesti i lažni ljudi… Uglavnom, htjeli su djecu pripremiti za budućnost. No naravno, kada dijelu političke elite odgovara da djeca budu zaključana u prošlosti, nije ni čudo da ih sve više budućnost traži u razvijenijim zemljama.
Ova kolumna nije dovoljno duga da se pozabavim svim problemima školstva, no smatram da su profesori i učitelji najmanji problem. Naravno da su neki loši i nemotivirani, no mislim da predstavljaju manjinu. Osnovni problem je što se čak i oni bolji i motiviraniji moraju boriti protiv sustava, umjesto da se sustav bori za njih. I nema nikakvih naznaka da će se popraviti. U proračunu su branitelji dobili sve, a djeca tragično malo. Najnovija informacija kaže da će branitelji imati prednost i pri zapošljavanju ravnatelja, što je, sigurno ćete se složiti, najbolji način da se školstvo uvede u 21. stoljeće. I dok vjerujem da braniteljima treba odati istinsku počast za sve što su napravili, barem je jednako važno djeci osigurati budućnost, a naši prioriteti nisu tako postavljeni.
Jedan od apsurda našeg školstva su i izborni predmeti. Naime, moja kći završava treći razred i sada bi trebala odabrati drugi jezik kao izborni predmet. Prvo je monstruozno da je drugi jezik uopće izborni, a ne obavezni predmet kao što je bio u moje vrijeme. Ali ne… neki je mudrac odlučio da to ne treba biti obavezni predmet, a ako ga djeca žele pohađati, mnogi od njih moraju ići u kontra smjenu jer u njihovu turnusu nema dovoljno prostora u satnici. Ista je situacija dosad bila i s informatikom kao izbornim predmetom. Neke se škole mogu organizirati u jednoj smjeni, ali brojne ne mogu i zato su izborni predmeti prečesto u kontra turnusu. A ako ste u mojoj situaciji pa vam dijete ide autobusom u školu, a školski autobus ne vozi na drugi ili treći sat, to de facto znači da ni ne može ići na izborne predmete. U nekim se sredinama znaju dogoditi apsurdne situacije da djeca odslušaju 6 sati, odlete doma na brzi ručak i onda se vrate u školu na dodatna 4 sata informatike i stranog jezika. A jedna je mama na mojoj Facebook stranici podijelila priču iz škole u kojoj ne mogu svima osigurati informatiku pa onda izvlače sretne dobitnike kao na nekoj uvrnutoj verziji obrazovne lutrije. I to nije kraj apsurdima jer nemaju svi izborni predmet taj status.
Naravno, radi se o vjeronauku koji mora biti u izvornoj smjeni, a to se definiralo Ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture između RH i Svete Stolice. Čak se ne smije forsirati ni da se vjeronauk stavi kao prvi ili zadnji sat u rasporedu. I dalje smatrate da se radi o običnom izbornom predmetu? Ne želim širiti raspravu pa trenutačno nije važno što brojni vjernici smatraju da se vjeronauk ne bi trebao održavati u školama jer mu je mjesto u crkvama. Samo bih zamolio da se više ne vrijeđa naša inteligencija konstatacijom da je to običan izborni predmet jer za njega vrijede sasvim drugačija pravila.
Najgore u tom ponižavanju informatike i dodatnog stranog jezika čak nije ni to što tako drastično smanjujemo šanse vlastitoj djeci. Najgore u svemu tome je što možemo biti sigurni da će i djeca naše djece trpjeti jednako maloumne prakse. Najgore u našem školstvu nije što nije ni sjena finskom, nego što možemo biti sigurni da će zauvijek ostati u toj sjeni.
Zato se ljudi iseljavaju. Nisu važni samo ekonomski razlozi, nego i ovi društveni. Nije važno samo što se nečiji rođo zaposlio na mjesto za koje smo mi kvalificiraniji. Važno je to što smo uvjereni da će se isto događati i našoj djeci. E, to je prava tragedija. Uvjereni smo da će se to i dalje događati jer nas prošlost tome uči. A onda vidimo kakva nam je sadašnjost i shvatimo da nemamo razloga vjerovati u bolju budućnost. I zato pustite sve demografske mjere. Radije se pozabavite školstvom. Jer ako ih sustav već u najranijim danima … u mozak, svoj će mozak vrlo rado preseliti negdje drugdje!