MUČNA TRAKAVICA

BRUNO ŠIMLEŠA O SLUČAJU MALOG CESAREA Ako se osvećuješ bivšem partneru, cijenu će uvijek platiti vaše dijete!

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 22.06.2018. u 20:44

Split, 190618. U splitskom naselju Pujanke odrzan prosvjed protiv ovrhe nad devetogodisnjim Cesareom Avenatijem. Unatoc brojnim prosvjednicima ovrsitelji su s djecakom napustili stan u kojem je zivio s majkom Ninom Kuluz. Na fotografiji: otac Alessandro Avenati i ovrsitelji odvode djecaka.
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
CROPIX

Bruno, ti si uvijek na strani žena pa te molim da obraniš pravo svakog djeteta na majku. Ovo što se dogodilo s malenim Cesareom je lakrdija i sramota. Pa zar nitko ne pita njega što želi? Ogorčena majka

Snažno sam se opirao komentiranju konkretnog slučaja jer je već debelo previše medijskog cirkusa. No odlučio sam odgovoriti na vaše pitanje jer vjerujem da mogu dati konstruktivan doprinos tom izuzetno osjetljivom pitanju, a tako možda možemo pomoći djeci koja će se u budućnosti naći u sličnoj situaciji. Iako vam se moj odgovor vjerojatno neće svidjeti.

Najmanje je bitno što ću vas ispraviti u vezi sebe jer nisam “uvijek na strani žena”. Srčano se zalažem za ravnopravnost žena i muškaraca, ali to ne znači da ću uvijek stati na stranu žena, nego na stranu onoga što smatram razumnim i pravednim. A u ovakvim situacijama neću a priori stati na majčinu stranu, kao uostalom ni očevu, nego na stranu djeteta. Jer iskreno, djecu prečesto iznevjere i roditelji i institucije.

Bruno Šimleša

 

Za početak, ne mislim da majke imaju sveto i neupitno pravo na djecu u slučaju razvoda. To pravo zaslužujemo djelima, a ne spolom. Prioritet bi nam trebao biti interes djeteta, a ne arhaično uvjerenje da “dite pripada materi” bez obzira na sve. Bilo bi idealno da su roditelji zreli pa se mirno dogovore o svemu pa da oboje budu trajno prisutni u životu djece, ali znamo da to često nije moguće. I onda mislim da glavni skrbnik treba biti zreliji roditelj, a po svemu čemu smo ovdje svjedočili, najiskrenije, ne mogu odgonetnuti koji je roditelj spremniji za tu svetu ulogu.

Pretpostavljam da osjećaju ljubav prema svom sinu, ali čini mi se da ih je u nekim trenucima ipak preuzela mržnja ili barem netrpeljivost prema bivšem partneru pa je povremeno prevladao interes za osvetom. Čak i ako je točno da je otac bio zlostavljač, otmica i višegodišnje skrivanje djeteta nije i ne može biti ispravno rješenje. Nikako. A kad je već postalo jasno da će te zakon sustići, mislim da je mudro maksimalno pripremiti svoje dijete za ovakav rasplet. Mislim da je pametno i da ozbiljno uči talijanski, ali mnogo je važnije da ga se psihički priprema na ovo. Drugim riječima, mislim da je mudro raditi apsolutno sve da se djetetu smanji trauma, a to uključuje i da ćeš prilikom ovotjednog predavanja djeteta ući u auto s njim i putovati do Italije ako su ti institucije ostavile tu mogućnost. I naravno da će ti to biti krajnje mučno, ali smanjit ćeš djetetovu muku, a to je ključno.

S druge strane, ne mogu reći ništa lijepo o ponašanju oca u ove dvije godine kad je imao priliku biti u kontaktu sa sinom. Iskoristio je očajno malo prilika da ga vidi i čuje, i učinio tragično malo da smanji njegovu traumu u trenutku odlaska u Italiju. Mislim da bi odgovaran roditelj visio na telefonu i redovito boravio u Splitu. Počeo bi učiti jezik djeteta i organizirao sustav podrške u Italiji i društvo za malenog, barem da pronađe djecu slične dobi koja govore hrvatski da se što je više moguće smanji prvotni šok. Jer maleni se odvaja od jedinog svijeta koji poznaje i ponavljam - uloga roditelja je napraviti sve što može da smanji traumu, a to apsolutno nikako ne uključuje navlačenje djeteta kao da je oronuli kofer.

Prema svemu sudeći, oba su roditelja u nekim trenucima pala na testu, a cijenu će, nažalost, platiti njihovo dijete. I što sad? Osim što nam se srce slama za malenog Cesarea i nadamo se da će imati i psihološku, pa i zreliju obiteljsku podršku, što napraviti u budućim slučajevima?

Ključnu ulogu u svemu mora imati struka i obavezno moramo izbjeći da ulica odlučuje (talijanska ili hrvatska). Jer ako se sve pretvori u histeričan medijski cirkus, to sigurno ne pomaže djeci. Naravno, presudan ne smije biti spol roditelja, a irelevantna su i njihova krvna zrnca.

 

Također, mislim da je važno što dijete želi, ali u ovakvim slučajevima nije presudno jer ako godinama nije vidio jednog roditelja i tko zna što je sve slušao o njemu, logično je da će se užasavati odlaska. Jedini relevantan faktor jest zrelost roditelja za odgoj, a ako slučajno nijedan nije spreman za tu svetu ulogu, treba razmotriti je li djetetu bolje u nekoj trećoj sredini. Ili u široj obitelji ili potpuno izvan biološke obitelji.

Znam da smo svi sada u navijačkoj atmosferi pa i ovdje nekritički navijamo za ono što smatramo ispravnim. Navijamo za majku ili za oca, ali iskreno, jedino humano je navijati za dijete. Uvijek!

Izdvajamo