Ovaj sam tjedan umalo pogazio tri osobe. Ne zato što sam ludo vozio, nego zato što sam naletio na ekranaše. Znate te likove? Imaju blaziran izraz lica, nos im je prilijepljen za ekran, a dignu pogled svakih deset sekundi tek toliko da shvate jesu li i dalje u istom gradu. Ponekad zure u taj ekran i minutama bez prestanka, ali svejedno rado prelaze ulicu a da ne pogledaju oko sebe. A ako je njihova simpatija baš tada stavila srčeko na njihov komentar, gotovo je… izgubili smo ih na sat vremena.
Valjda će biti bolje kad izmisle aplikaciju za pješačenje koja te nagradi kad pogodiš zebru. Jer u redu je buljiti u ekran kad se izležavaš na kauču, ali mrvicu je problematično kad tako sudjeluješ u prometu. Dvije su djevojke bez provjere zakoračile na ulicu kao da nonšalantno ulaze u pekaru, dok je zebra bila dobrih 20-ak metara od njih, a treći je dečko izletio na zebru. Ali na biciklu, tipkajući SMS ili lajkajući nešto. Jer nema boljeg trenutka za lajkanje nekog posta nego kad prelaziš cestu. Na biciklu!?
Naravno, imamo i problem vozača koji su na mobitelu. Kad si prije 5-6 godina vidio da neki auto vrluda na cesti, pomislio si da je čovjek pijan. Danas nam to nije prva asocijacija, ma nije ni deseta. Možda je na Fejsu, možda odgovara na SMS, možda traži punjač, možda je na WhatsAppu ili je možda samo pogledao svoj ekran jer ga nije vidio već tri minute pa je osjetio apstinencijsku krizu.
Naravno, nisam ni ja bezgrešan pa sam imao brojne idiotske trenutke kada pomisliš da je baš u vožnji pametno odgovoriti na neki e-mail ili provjeriti Fejs. Još ako se tegliš u gužvi, to i može proći, ali u vožnji je stvarno priglupo pa sam to prestao raditi!
Kada bismo istražili svoju romansu s raznim ekranima, prilično sam uvjeren da bi većini ljudi to bio najintenzivniji odnos u životu. I ne govorim o radnom vremenu kad je većina osuđena na zurenje u ekrane mobitela, kompjutora, tableta… Govorim o slobodnom vremenu kada se mi sami osudimo na taj ekran. Pretpostavljam da bi istraživanje pokazalo da više buljimo u ekran nego u ljude oko sebe. Da više buljimo u ekran nego u sebe. I razumijem… Ekran nam nudi stimulaciju na steroidima. U 5 minuta možeš doći u kontakt sa stotinama ljudi, saznati bezbroj informacija, susresti još veći bezbroj natruha emocija… Svakodnevni život to nikad nije mogao i neće moći pružiti. Ne tu silinu informacija. Ne tu količinu i intenzitet. Ali zato može pružiti dubinu!
Društvene mreže i moderna tehnologija definitivno su promijenile način kako doživljavamo druge, ali i sebe. Pa tko danas ima vremena za samorefleksiju kad automatski saznamo što svi drugi misle o nama i svijetu! Zašto ponirati satima ili tjednima u sebe kad u 5 minuta možeš otkriti što o tvojoj ideji misli 1000 ljudi... Naravno da se dojam o sebi uvijek djelomično stvarao i kroz dojam koji ostavljamo na druge, ali danas je to gotovo isključiv način. Vrijedimo onoliko koliko drugi kažu da vrijedimo. Koliko imamo srčeka ili lajkova. Jer je jako staromodno osjećaj vrijednosti crpiti iz zdravih djela. Djela suosjećanja i pomaganja. Ili kad uspiješ oprostiti nekome. Ili kad prihvatiš nečiju ispriku...
Offline svijet je sporiji i manje intenzivan, uvijek će i biti. Ali nam nudi osjećaj smislenosti. Online svijet nudi varljivi osjećaj povezanosti s cijelim svijetom, a u offline svijetu možemo razvijati osjećaj povezanosti sa sobom. I važnim drugim ljudima. Naravno da ne tvrdim da trebamo odbaciti modernu tehnologiju i moderne načine komunikacije, ali oni bi trebali upotpuniti stare načine komunikacije, a ne ih zamijeniti. Ta bi se dva svijeta trebala nadopunjavati, a ne da jedan ukine drugi. Doista ne moramo birati između njih, samo bismo trebali pronaći način da uzmemo najbolje i od jednog i od drugog.
Od online svijeta mogućnost da budemo povezani s brojnim ljudima, idejama i informacijama, a od offline svijeta da naučimo biti povezani sa sobom i stvarnim emocijama… Da nam bude važnije što mi mislimo o sebi nego što o nama misli neki trol ili usputni kontakt s Fejsa. Jer u trenutku kad nam postane važnije prijatelju čestitati rođendan preko Fejsa, tako da i drugi to vide, nego uživo ga zagrliti, mislim da imamo problem. Naravno da nema smisla izgrliti sve svoje Facebook prijatelje na njihov rođendan, jer iskreno, 99 posto njih vam ionako nisu prijatelji, ali onih nekoliko pravih… Ako nas ne dijeli ocean, ne bi nas trebala dijeliti ni tehnologija! To bi trebale biti komplementarne stvarnosti, a ne da je virtualna primarna ili jedina u kojoj funkcioniramo.