ŠKOLA ŽIVOTA

BRUNO ŠIMLEŠA Razlika između slobode govora i govora mržnje kristalno je jasna. Ne smijemo okretati glavu. Ne više

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 20.01.2018. u 09:10

Split, 070217.
Bruno Simlesa, sociolog i autor knjiga iz podrucja popularne psihologije i duhovnosti.
Foto: Bozidar Vukicevic / CROPIX
Bozidar Vukicevic / CROPIX

 

Naše društvo je bolesno. A stanje je sve gore jer desetljećima ignoriramo problem pa uopće nismo ni krenuli s terapijom. Dijagnoza - rak. U obliku govora mržnje. Metastaze po cijelom tijelu. Pojavljuje se na društvenim mrežama, u našim domovima i školama, u obiteljima, u brojnim medijima, za oltarom, za saborskom govornicom, na našim kavama…

Kao i svaki drugi rak, podlac je neko vrijeme rastao neopaženo, podmuklo se šireći našim društvenim organizmom. Godinama je tinjao na marginama, a kada se pojavljivao u društvenom mainstreamu, naša mu je beskičmenjačka, mlaka reakcija omogućila da se još dublje ukorijeni. Dok je Njemačka one koji su vrijeđali pripadnike drugih narodnosti bacala u zatvore, mi smo našima pljeskali misleći da je to izraz domoljublja. No to ne može biti domoljublje. Mržnja ne može imati veze ni s kakvom ljubavlju prema domu. Niti sa spremnošću za taj isti dom. Jednostavno rečeno, ljubav prema svojima ne može i ne smije uključivati mržnju prema drugima i drugačijima.

No to nije jedino područje u kojem se danas pojavljuje govor mržnje, to su samo ogromna toksična vrata na koje je rak ušao u naše društvo. I naviknuo nas je na degutantnost mržnje. Prihvatili smo je kao nešto normalno i uobičajeno. Dogodila se normalizacija mržnje. Tako se vražji tumor mogao slobodno širiti sve dok nije zahvatio čitavo tijelo. Tako vam je to u Hrvatskoj, rekla bi briljantna ministrica Murganić.

 

Zato nam danas i nije čudno kad vjeroučitelj želi nekoga nabiti na kolac, a učenici to ponove a da ne trepnu. Nije nam čudno kad se netko razveseli nečijoj smrti ili kada na obavijesti o komemoraciji za Predraga Lucića neko stvorenje napiše: Smeće. Nije nam čudno kad neki političari izjavama ponize ljudskost. Nije nam čudno ni kada intelektualci koriste govor mržnje. Potpuno nam je normalno kada na društvenim mrežama vidimo prijetnje smrću ili gnjusno vrijeđanje ili psovanje svega po spisku. Tako izgleda normalizacija mržnje.

Naravno, nismo se na vrijeme suočili s tim rakom jer neki od njega imaju koristi. Mnogi mediji svjesno huškaju na takvo rovovsko ratovanje uvredama jer im to donosi klikove, a i nekim političarima to odgovora jer u ljudima budi one najniže moguće strasti, a tada je osjetno lakše manipulirati njima. Ne mogu manipulirati ljudima koji koriste mozak za smisleno promišljanje stvarnosti pa se raduju ovima koji usta koriste za pljuvanje.

Rak se proširio i zato što mnogi smatraju da je opravdano koristiti govor mržnje. Noviji pokušaji relativizacije bolesti idu u smjeru bezumne tvrdnje da je nemoguće ili teško razlikovati slobodu govora i govor mržnje. Nije. Razlika je kristalno jasna. Da, imamo pravo misliti što god želimo, ali nemoguće je sve svesti pod slobodu govora. Vrijeđanje ne spada u slobodu govora. Prijetnje ne spadaju u slobodu govora. Psovanje majke, djeteta, bilo čega, ne spada u slobodu govora. Imaš pravo na takvu gnjusnost u svojem domu, ali nemaš pravo te bolesne riječi koristiti u javnosti. Sve je tu kristalno jasno. Iako ovih dana neki tvrde da je nemoguće odrediti tu granicu jer ne možemo ljudima braniti što da govore. Ma možemo. I moramo. Širenje mržnje treba zabraniti. Ne možemo im zabraniti da nešto misle, ali možemo i moramo zabraniti da bolesnim riječima truju društvo.

I ne, nije to oružje protiv neistomišljenika. Npr. ovaj sam tjedan na svojoj Facebook stranici podijelio Stankovićevu odjavu emisije u kojoj je osudio govor mržnje. Kao i uvijek, bilo je nekih komentara koji su tvrdili da upravo on širi govor mržnje jer misle da je posao novinara veličati Domovinu. I jest, ali u Sjevernoj Koreji. U razvijenim zemljama novinari postavljaju teška pitanja, a ajmo reći da spadamo u tu kategoriju. Uglavnom, jedna je gospođa komentirala da upravo on širi mržnju, navodeći uobičajeno promašene tvrdnje. No nije koristila govor mržnje. Radi se o promašenom stavu koji nije nikako argumentiran, ali to nije kancerogeno.

Odgovorio joj je “gospodin” koji je napisao da je ona frustrirana nacionalistička babetina i to već jest govor mržnje. Naravno da sam njegov komentar izbrisao čim sam ga primijetio i zabranio sam mu pristup stranici. Taj gospodin vjerojatno misli da zastupa moju stranu, ali čim vrijeđaš, ma nema šanse da si na mojoj strani. Tada si na strani neljudskosti. Tada si na strani raka! Netko će moj postupak smatrati cenzurom, ali meni je to stvar održavanja higijene.

Zato ne smijemo okretati glavu. Ne više. Rak se previše proširio i moramo ga napasti sa svih mogućih strana. Tako neće nestati mržnja, ali barem će se vratiti u rupčage od birtija gdje joj je i mjesto. Na društvenim mrežama, u medijima, u društvenom mainstreamu ne bi smjelo biti mjesta za mržnju. I nema tu nikakvog ali…

Izdvajamo