Dragi moj Bruno, ovo je ludo. Ne mogu vjerovati što smo napravili. Mislim, ti naši dečki... Muž mi je slavio do 5 ujutro, i neka je. Ja sam izdržala do 2 i toliko veselja, ali onog iz želuca, kad ti cijelo tijelo gori, totalno ludilo. Na Fejsu sam vidjela da i ti pratiš repku... Stvarno sam izvan sebe, oprosti ako pišem malo smeteno. Imam pitanje... sjećam se '98. I tada smo svi slavili, bila je ogromna euforija, ali sve se istopilo s prvim lošijim rezultatima, već u sljedećim kvalifikacijama... Što napraviti da doista nešto izvučemo iz ovoga? Da ovo ne bude samo bljesak euforije, nego da cijela zemlja nešto dugoročno izvuče... Marija
Draga moja Marija, imam dojam da ćemo svi ovih dana biti malo umorni, i neka. Ovo treba žestoko proslaviti. I onda još malo žešće. Pa još malo žešće jer ući u finale Svjetskog prvenstva fantastičan je uspjeh.
Mene je polufinale zadesilo u Bruxellesu gdje sam tekmu pratio s 50-ak naših ljudi i realno, prvo smo poluvrijeme izgrizli nokte uzduž i poprijeko. Maltene smo ih počeli gristi i jedni drugima, ali se zato sve vratilo u nastavku. I to kako! Bilo je sjajno nakon tekme otići u šetnju briselskim ulicama, vidjeti ljude u našim dresovima, vikati preko trga Jourdan: Hrvatska, Hrvatska, a onda ponosno uzvrati netko u kockastom dresu... Ponos je prštao na sve strane! Prilično sam uvjeren da to nema veze samo s pobjedom, nego s načinom na koji su je dečki ostvarili. Naravno da bismo ulazak u finale Svjetskog prvenstva slavili i da je pobjednički gol zabila krezuba krtica, ali mislim da je poseban začin slavlju dao upravo način pobjeđivanja. I od toga svi možemo nešto naučiti. Naime, još se u prvoj utakmici s Nigerijom vidjelo da dečki maksimalno ginu jedan za drugog. Bacali su se po terenu, ako je jedan igrač pogriješio, pojavila su se dvojica koja su to pokrili.
Naravno da ih je uvjerljiva pobjeda protiv Argentine digla i potvrdila da ni nebo nije granica, iako su neki od njih to vrlo dobro znali i ranije. Ali u momčadskom sportu cilj nije da to znaju pojedinci, nego da tako diše čitava ekipa. I tu velika zasluga ide izborniku Daliću čijom sam pojavom oduševljen. Realno, imali smo neke izbornike koji su bolje komunicirali sa svojom bradom, nego s igračima i medijima, i koji su svaki kritiku, pa i najkonstruktivniju moguću, doživljavali kao osobni i neutemeljeni napad. Imali smo i neke koji su u reprezentaciji uhljebljivali svoje igrače ili igrače svojih frendova, a sve je to tako vražje poznato u našem društvu. I zato ova reprezentacija predstavlja primjer koji trebamo slijediti! Krenimo od Dalića. Od početka nije inzistirao na parama, ali jest na Ladiću kao asistentu jer je to njegov čovjek. Nakon kritika bio je miran i učio je, umjesto da se ponaša kao uvrijeđeni petogodišnjak što smo vidjeli od mnogih izbornika, ali i političara, poslovnih ljudi, izvođača... Generalno slabo reagiramo na kritiku jer u javnom prostoru imamo vrlo malo pozitivnih primjera zrelog reagiranja.
Kada su se pojavili izazovi tijekom prvenstva, reagirao je smireno i odlučno. Na kontroverze se nije upecao, nego je dodatno fokusirao pažnju na ono što može kontrolirati. Nije se postavljao iznad igrača, nego ih je maksimalno uključio u osmišljavanje igre. Niti su se igrači postavili iznad svih nas. Bio je jedan trenutak na utakmici s Englezima kad su prilikom proslave drugog gola nehotice srušili meksičkog fotografa. I kada su shvatili što se dogodilo, pomogli su mu da ustane i još ga je ludi Vida poljubio. To je to! Dakle, pobjeda je izvanredna, ali vrijedi osjetno više zbog načina na koji je ostvarena. Repka predstavlja ideju da je sve moguće, ali da životne pobjede ne padaju s neba. Trebaju se izboriti. Radom, vjerom u sebe i međusobnim pomaganjem, odbijanjem kulture uhljebništva, ispravnim fokusom, umjesto zamaranjem glupostima, zajedništvom, zdravim omjerom truda i zezanja... I upornošću. Gubili su u sve tri utakmice nokaut faze, ali to su samo iskoristili kao motiv da se trude još više.
Dakle, ako primite neki životni gol, glavu gore, srce naprijed i korak po korak. Takvim su nas ponašanjem sve inspirirali. Jer više od nogometnog znanja, oduševile su me vrijednosti koje utjelovljuju. I ako to preuzmemo, onda ovo slavlje sigurno neće ispariti jer takve životne vrijednosti možemo ukorijeniti u odnosu prema sebi, drugima, ali i životu uopće. Ne moramo vježbati voleje, ali bismo mogli naučiti uvijek davati sve od sebe, pametno se fokusirati, zrelo reagirati na kritiku, boriti se jedni za druge... Onda će ovo slavlje mnogo dulje trajati!