MILJENKO JERGOVIĆ

Buldožer ili čovjek nije samo ono što jest, čovjek je i ono što mu je susjed

Album “Nevino srce” je te 1983. prošao skoro nezapaženo i kao znak stagnacije Buldožera nakon odlaska Marka Brecelja. Danas, ta je ploča remek-djelo i sjajan dokument jedne epohe

Godina 1983. je godina kada sam bio najpametniji u životu. Ljeto sam proveo budeći se svakoga jutra u pola pet, da pretplatnicima u rejonu od Kralja Tomislava ulice do stadiona na Koševu pred vrata stana donesem Oslobođenje, Večernje novine, Ven ili Svijet. Novca nikad dosta, za knjige, stripove i gramofonske ploče, barem dva LP-a tjedno. Raskoš mojih uma i osjećaja, nada i imaginacija, očekivanja od sebe i od svijeta, bili su takvi kakvi nikada više neće biti. Od sebe sam očekivao da što više radim da bih mogao da čitam i slušam ploče, a od svijeta da tekstom i zvukom smisao da. Budućnost sam 1983. zamišljao kao knjigu od koje ti na kraju strane srce.

1983. ujedno je bila i godina kada se shvatilo - ustvari, shvatio je svatko kome je bilo do shvaćanja - da se Jugoslavija raspada kao keks kome je istekao rok trajanja, i da budućnost pripada republikama i republičkim narodima. Nije to bila slutnja rata, daleko od toga, samo se mijenjao model kulturno-identitetske subjektivizacije, a ja sam prema toj činjenici bio, uglavnom, ravnodušan.

Novo je domoljublje najprije predočeno kroz ironijski prikaz. Prva pjesma na “Nevinom srcu”, novom albumu grupe Buldožer, zvala se “Slovenija”. Nečuveno privlačna, ljepljiva i ljigava melodija, koja ti ne izlazi iz glave nakon što jednom na nju pomisliš, i jedna formalna novina: pjesma započinje refrenom. Ni uvodnih taktova, ni uplovljavanja u melodiju, ničega prije, nego odmah ravno u mozak i u hipofizu, da je domoljubno šošolji: “Slovenija, zemlja mog sna, Slovenija, zemlja obećana, Slovenija, zemlja mog sna”. I zatim usporenijeg tempa, da se ljubav prema domovini opredmeti, oslika, i da se slika u očno dno prikuje: “Ja sanjam često jedno mjesto, mjesto kakvog nema ni u snu. Visoke gore sa pogledom na more, a dole u dolini gradići fini. Fini gradići, u njima fini mladići, plešu po cijeli dan.”

Dobra domoljubna pjesma, ona koja je napisana iz domoljubnih razloga, a ne ona koja je domoljubnom postala stjecajem naknadnih okolnosti, mora biti idiotska. Takva da je idiotu po mjeri njegovih emotivnih i umnih kapaciteta. Svi koji nisu idioti tim će se kapacitetima već prilagoditi iz obaveza prema domovini. “Slovenija” je upravo takva pjesma, u kojoj je domovina vjerno opisana, “visoke gore sa pogledom na more, a dole u dolini gradići fini”, i samo ta nejunačka riječ fini naznačuje ironijski odmak, koji čak ni idiotu ne može promaći. I onda se ta riječ još i ponovi, “fini gradići, u njima fini mladići”, s urnebesno blesavom poantom, “plešu po cijeli dan”, koja, kao i svaka dobra autoironija, može biti shvaćena na barem dva načina. Nije li lijepa slika domovine čiji mladići “plešu po cijeli dan”? Nije li gadna zezancija na račun domovine čiji mladići “plešu po cijeli dan”.

Skoro istoga časa kada je Slovenija krenula svojim putem, koji će ju na kraju izvesti iz Jugoslavije, Buldožer se pojavio s tom grdno ironičnom, sarkastičnom kvazi-domoljubnom pjesmom, koja će, prije nego što je ijedna prava domoljubna pjesma bila otpjevana, upozoriti Slovence što im prijeti na tom putu. Pritom, “Slovenija” je, kao i skoro sve Buldožerove pjesme, napisana na južnjačkom, gdjegdje hrvatskom, katkad srpskom, uglavnom srpskohrvatskom jeziku, što je, paradoksalno, nije učinilo ništa manje slovenskom. Osim što su onodobni Slovenci odreda znali i taj jezik, njime su se znali genijalno poslužiti kao jezikom svoje autorefleksije. Kad bi mislili o sebi, svojoj nedostatnosti, ograničenosti, provincijalnosti, te o iluziji svoje finoće i izuzetnosti, oni bi se često služili jezikom svoje južne braće. Iako je pjevao na srpskohrvatskom, Buldožer je bio i ostao najslovenskiji slovenski bend. Sa svake strane su opjevali slovenski nacionalni identitet, stvorivši o njemu sliku i prije nego što je ta slika postala javna. Buldožer je besramno pjevao o sramnim mjestima i predjelima naših osobnih i kolektivnih tijela.

Druga po redu nakon “Slovenije”, na A strani albuma “Nevino srce”, nalazi se “Smrt Morisona Džima”. Napisana u besprijekornom epskom desetercu i u svoj raskoši stilskih figura karakterističnih za srpsku i hrvatsku narodnu epiku, ta je pjesma bila dvostruka persiflaža: narodne i narodnjačke srpske i hrvatske tradicije, i popkulturne idolatrije urbane i rock kulture. Grdno ismijavši oba lica dominantne jugoslavenske kulture iz 1983, kulturno-tradicionalno, nacionalno svjesno, i urbano, pop-kulturno, kosmopolitsko, Buldožer je prvi pokazao nešto što će kasnije biti svima očigledno: matrica epskog deseterca ne samo da se ne razlikuje od matrice moderne pop-pjesme, nego se od svakog uspjelog deseterca može načiniti pop-pjesma. (Godinama kasnije ovo će demonstrirati Rambo Amadeus u rap obradi guslarskog deseterca “Smrt popa Mila Jovovića”.)

Premda se u “Smrti Morisona Džima” Buldožer poigrao kulturnim blagom koje svojim imaju razloga smatrati Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci - što je u jugoslavenska anti-nacionalistička vremena bilo moguće, a u današnja je postjugoslavenska nacionalistička vremena nemoguće i besprizorno da se tamo neki Slovenci šale s južnoslavenskim kulturnim svetinjama - pjesma tu nije da bi predstavljala ravnotežu u odnosu na kvazi-domoljubnu, “Sloveniju”. Iako je po svemu, osim po jeziku na kojem su pjevali, Buldožer bio slovenski, prostor njihove slobode i autoidentifikacije bio je mnogo širi. Ili je slovenstvo u vrijeme Buldožera bilo širi pojam nego danas, te je, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu podrazumijevalo srpstvo, hrvatstvo, crnogorstvo, bosanstvo itd.? Ako je tako, a sva je prilika da jest, 1983. bili smo bliže europskome modelu nacionalne i kulturne autoidentifikacije, nego što smo to danas. Čovjek u kulturnom i identitetskom smislu nije samo ono što jest, nego je i ono što su svi njegovi susjedi, s kojima komunicira i s kojima se razumije, jer da nije tako, da i on nije ono što su oni, niti bi se s njima razumio, niti bi s njima mogao komunicirati.

Na “Nevinom srcu” još jedna je politički zanimljiva pjesma: “Volio sam jednu Slovenku”. Ljubavna pripovijest jednoga čefura, koju ovaj na svome čefurskom, iskvarenom slovenskom jeziku, pripovijeda nevidljivom slušatelju. Ono što je u pjesmi subverzivno, šokantno i neprihvatljivo iz perspektive 1983. godine, i tada vrlo žive iluzije o bratstvu in enotnosti, jest ogromna, zjapeća razlika između južnjačke i slovenske perspektive. A mi smo se pravili da te razlike nema. “Ti moj ljubček, ti Bosanc posle me je klicala. Ma kakav Bosanc, ja sam ti rodom iz Kruševca! Po poklicu sam frizerka, mi je rekla one noći, e moj pobro Janez, da si vido njene oči!” Pjesma je išla po samom rubu, emocionalnom i političkom, a svoj pravi smisao dobila je petnaestak, dvadeset godina kasnije, kada je se još malo tko i sjećao, u vrijeme kada su slovenska i čefurska perspektiva dobile svoga tumača i pisca u Goranu Vojnoviću. Pjesma “Volio sam jednu Slovenku” uvod je ne samo u jednoga pisca, nego u jednu danas nastajuću slovensku autsajdersku i južnjačku književnost i kulturu.

Te 1983. “Nevino srce” nije bilo odveć zapaženo u sveopćem glazbenom, pjesničkom i književnom obilju. Buldožer je u velikoj mjeri bio žrtva legende o nenadoknadivosti odlaska Marka Brecelja iz grupe. Dogodilo se to četiri godine ranije, po objavi albuma “Živi bili pa vidjeli”, sa soundtrackom istoimenog filma. Nakon toga na Buldožer se vazda gledalo kao na dobrog i perspektivnog nogometaša, kojemu je tramvaj otkinuo desnu nogu, i on sad bez te noge nastavlja karijeru. Moglo se tako, u vrijeme kada je bilo svega blaga Božjeg…

Autoironija prvi je znak autorefleksije. Autorefleksija je, pak, najvažniji element vitaliteta društvene zajednice i njene kulture. Preživljavaju samo oni koji su u stanju vidjeti svoje lice i nasmijati mu se u brk. Slovenci nisu smatrani najduhovitijim među Jugoslavenima, ali za ironiju su imali dara. Od prvog koraka prema subjektivizaciji i osamostaljenju od Jugoslavije sami sebe su pratili ironičnim i podsmješljivim opaskama, i stvorili su čitavu, ljekovitu i spasonosnu, tradiciju kvazi-domoljubnih pjesama. Ono što postoji već u prvoj u nizu, u Buldožerovoj “Sloveniji” iz 1983, ironijski je atentat na nacionalnu samobitnost, kakav je u Hrvata, Srba, Bosanaca i Bošnjaka nezamisliv, sve do dana današnjega. Južna braća kada se odvaže narugati sebi, bivaju izolirani i odbačeni od zdravog tijela nacije, tako da to onda više nije ruganje sebi, nego ruganje onom koji nisi htio biti. Slovenci su se rugali sebi i pritom su ostali Slovenci. Danas, to je na hrvatskom jeziku skoro već neizrecivo.

Izdvajamo