U našoj političkoj "Oštariji kod crvenog gambora" Ivan Vrdoljak je oduvijek igrao ulogu Lisca iz Collodijeva Pinocchija. Istini za volju, Collodijev Volpe nije ni izbliza tako vrdoljakast kao John Worthington Foulfellow iliti "Pošteni Ivan", kako ga je Walt Disney zamislio u crtanom filmu Pinocchio još 1940. godine. Valja pažljivo slušati njegove riječi da ne biste zapali u lažnu Zemlju igračaka, jer Pošteni Vanja sve će vam reći. Primjerice, u intervjuu na dan kad je Jandroković izabran za predsjednika Sabora, Vrdoljak lansira inicijativu za opozivom Vlade, ali ujedno veli kako HNS građanima želi "ponuditi izbor otvorene, tolerantne, liberalne Hrvatske. A to znači izlazak na izbore s partnerima koji tako shvaćaju politiku, a ne socijaldemokraciju" (Jutarnji list, 6. svibnja).
Premda je oprečnost tendenciozno nategnuta, mogli bismo se domisliti koji HNS-ov partner (u jednini) ne shvaća politiku kao nuđenje "otvorene, toleratne, liberalne Hrvatske" nego (nećete vjerovati!) kao socijaldemokraciju. Da nije to možda ona stranka koja je od Kukuriku koalicije, preko Hrvatska raste, do umiruće Narodne koalicije HNS-u poklonila od četrnaest do trenutnih devet saborskih mandata?
Neprilika s HNS-om je u tomu što je čitava stranka poput Poštenog Vrdoljaka. Ponekad narodnjaci, tu i tamo liberali, nekoć uz Savku, posthumno uz Miku, najviše uz Stipu, uvijek uz državne firme, HNS je najuspješniji u samopromociji i graditeljskim troškovnicima. Odnedavno, otkad se ukazala prilika preuzimanja nesigurna mjesta Plenkovićeva suvladara, HNS je odlučio igrati ulogu "liberala" (u još jednom lošem castingu) naspram vladajućih "konzervativaca". No, to ne može baš tako otvoreno. Zato se Vrdoljak pozicionirao kao Emmanuel Macron u odnosu na (sad dolazi salonski trik!) "reakcionarni" Most: "nećemo surađivati s vrijednostima koje zastupa Most i njegova savjetnica Željka Markić"; "Marine Le Pen je ono što zastupa Most, a Emmanuel Macron je ono što zastupa HNS.
Mi smo građanska Hrvatska, mi smo domoljubi koji se bore protiv nacionalista i profesionalnih domoljuba", bla, bla, bla i još malo bla. Ne može se reći da Pošteni Vanja nije svladao sve trenutno nosive (euro)uspavanke. Ipak, tezga se uvijek sama odaje. Jutarnji list: "Dakle, niste rekli ‘ne’ velikoj koaliciji?" Vrdoljak: "Trenutak u kojem će se o tome razgovarati pokazat će da je Hrvatska sazrela u demokratskom, New Article smislu. Mislim da ćemo na taj trenutak još malo pričekati". Ne samo da Vrdoljak ne zna što je New Article, jer takvo što ne postoji, nego će Hrvatska sazreti u "New Article" smislu kad HNS ne bude potreban. Taj veliki dan ćemo pričekati, jer još nam trebaju ovakvi domoljubi, specijalizirani za borbu protiv nacionalista.
U redu, do "crno-žute" koalicije (malo strpljenja!) još nije došlo, ali zašto su "liberali" (ili možda ipak "narodnjaci") uopće potrebni HDZ-u? Valja ponoviti tezu od prije mjesec dana: HDZ, zapravo, ne postoji. Postoji Plenković i njegova grupa (Božinović, Šeks) i pridružene im interesne grupacije iz raznih faza razvoja sadašnjeg vodstva. Svi brinu svoju brigu. Netko štiti PPD, netko druge stečevine, a Plenkovićeva je misija konzervirati tuđmanovski konsenzus, što znači: ništa ne diraj, posebno ne stare elite! Predsjednik koji određuje sve, koji ne vidi potrebu zašto bi objašnjavao ili uopće predstavio što kani ponuditi opoziciji, dakle demokrat europskih vidika, odredio je pretvoriti HDZ u "stranku političkog mainstreama ili matice". Po njemu: "Stranke matice su jedina zapreka onima koji su nastali na protestnoj antisistemskoj bazi i čiji je cilj rušenje jer su im svi dosadašnji a priori krivi za nešto" (Jutarnji list, 13. svibnja). Takva misija je možda prikladna za Francusku ili Njemačku, gdje protusistemski pokreti nagrizaju stare demokratske elite, ali nipošto za zemlju koja ne samo da nema starih demokratski elita, nego je još u mentalnom komunizmu, gdje se od države očekuje baš sve.
Tako se dogodilo da je HDZ - stranka koja pored nacionalne svijesti (što u našim okolnostima i nije zanemarivo!), stranka bez neke izgrađene ideologije, postala "stranka matice", što znači da može biti što god Andrej Plenković odluči. Da smo to znali prošlog rujna, možda bismo s manje skepse gledali na Milanovićeve svatovske drmeše. Ali, u redu, ako HNS već mora biti u Vladi, red je da budu prevareni ne samo HDZ-ovi, već i SDP-ovi birači. Nadalje, ako se može zaključiti da je sad posve bespredmetno govoriti o HDZ-u kao o nekakvoj "konzervativnoj" ili "demokršćanskoj" stranci, zašto Plenković nije posegnuo za bilo kojih sedam do osam zastupnika kako bi uredno nadomjestio Mostov kontingent u novoj vladajućoj većini? Zato jer se takvo što ne može postići bez Hasanbegoviće trojke. Došli smo do poslovičnog zeca u već poznatom grmu.
Za Plenkovićevu grupu, koja ima zadatak "civilizirati" HDZ, svrstati ga u "politički mainstream ili maticu", sve je bolje nego ovisiti o Hasanbegoviću! Zapravo smisao pokušaja koaliranja s HNS-om, kako je to dobro primijetio Dejan Jović, je "drugi najveći korak u smjeru de-karamarkizacije HDZ-a, odmah nakon marginalizacije Hasanbegovića" (@DejanFpzg, 6. lipnja). Jer tek kad Plenkovićeva grupa bude u prilici koalirati s "liberalima" bit će moguća toliko priželjkivana velika koalicija. Bit će to ujedno, ili barem se tako priželjkuje, kraj Hasanbegovića, posebno ako se ne mora na izbore. A, ako se mora, svi Hasanbegovićevi javni ili tajni simpatizeri bit će izbrisani onog trenutka kad se budu krojile nove izborne liste. Ono što nam se činilo čudnim u kolovozu 2016. (Prgomet i Vuksanović umjesto Buljevića) postat će posve normalno i zakonomjerno. Predsjednik Vlade i stranke koji namjerava imenovati Ranka Marijana ministrom pravosuđa, dakle čovjeka koji je osudio Dobroslava Paragu u jednom od posljednih političkih procesa u komunističkoj sudskoj praksi, štoviše kao "nestranačkog" eksperta u koalicijskoj kvoti HNS-a, neće biti meka srca prema bilo komu tko i najmanje naginje lustraciji.
Dok se odigravala drama preslagivanja saborske većine, vulkan zvan Agrokor počeo je pokazivati skromne fontane lave. Ne bi bilo dobro da do erupcije kataklizmičkih razmjera dođe usred izborne kampanje; tim više što ni Plenkovićeva flegma ("još nisam vidio alternativu Lex Agrokor") ne može prikriti što je na putu. To je još jedan razlog zašto je na vrhu vulkana uvijek ugodnije sjediti u najširem koalicijskom društvu. Ušli smo u onu fazu povijesti ove Vlade gdje svako novo iznenađenje nadmašuje prethodno. Tko se još sjeća najave kupovine MOL-ova dijela Ine? Jedva registriramo Lex Agrokor, a uskoro dolaze nove arbitražne odluke, sva moguća iznenađenja. Tko se ne bi plašio izbora da drži i bolje karte? Plenkovićeva jedina prednost je potpuno izgubljena opozicija.
Dok god ostrašćeni kulturkampfovci poput Željka Jovanovića ne prestanu bockati svojim prizemnim dosjetkama o tomu kako "kurikulum nije klerikulum", Andrej Plenković neće imati problema sa svojom bazom. Ono što "progresivni" mjesečari traže od Plenkovića on im ne može dati. "Umjerena konzervativna stranka" kakvu oni zamišljaju bit će moguća dan nakon što papa kaže da je sve bilo zabuna - da, zapravo, nema Boga. U međuvremenu, morat će se zadovoljiti strankom na sliku i priliku Plenkovića, jer, još jedno oštroumno zapažanje Dejana Jovića, moraju shvatili "značaj tih promjena u samom HDZ-u, koliko je komplicirano nekom tko je tek postao lider stranke da prvo izbaci Most, a onda dovede Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih do situacije da sami izađu iz stranke, odnosno vladajuće većine. Takve se promjene nisu dogodile ni u jednoj drugoj stranci" (Telegram, 7. lipnja). Naravno, postoji mogućnost da Plenki i nije mastermind, da je improvizator koji ne zna sljedeći korak. Mackie Messer bez noža.