U svijetu zasićenom pričama ljudi nezadovoljnih svojim životom pravo je osvježenje provesti vrijeme u društvu Amy i Olivije. Najbolje prijateljice još od školskih dana u svom rodnom Richmondu, slikovitom mjestu na zapadnom rubu Londona poznatom po parku u kojem obitava kolonija srna, upravo žive svoj san. Nedugo nakon što su završile fakultet, dobile su posao u izdavačkom gigantu Hearst, gdje rade kao novinarke u online izdanjima dvaju časopisa. Iako je Amy više usmjerena na modu, a Olivia na lifestyle, često se dogodi da zajedno obilaze modne revije ili predstavljanja malo poznatih robnih marki, a katkad se dogodi da im urednici omoguće zajedničko putovanje na kakvu trendy destinaciju odakle postavljaju pomno kadrirane fotografije na profile svojih društvenih mreža. Danas, s nepunih dvadeset i pet godina, ove dvije mlade žene čiji svijetli ten i ružičasti obrazi opravdavaju uvriježeni nadimak English Rose, ostvarile su nekoliko svojih velikih snova, uključujući putovanje u Kolumbiju i uspinjanje na Mont Blanc. Tek nakon nekoliko dana intenzivnog druženja s ovim desetak godina mlađim ženama sinulo mi je da sam u društvu generacije koja život živi, planira i doživljava potpuno drugačije od mene i ljudi s kojima provodim većinu vremena.
Taj se zaključak nametnuo nakon što se Alice, četrdesetogodišnja menadžerica za odnose s javnošću koja je, sasvim slučajno, odrasla u istom dijelu grada kao i mlade novinarke, žalila da je London u rukama ljudi koji ga nisu dostojni. Znam što želi reći: Alicin radijus, koji podrazumijeva njezin ured u Knightsbridgeu i privatni klub Home House u Mayfairu u kojem održava gotovo sve poslovne sastanke, izgubio je svoj londonski identitet. Danas su kolonije nekih udaljenih svjetova čiji vladari navraćaju u shopping i imitaciju života s pogledom na Hyde Park. Katarska aristokracija i kineska omladina daleko je zastupljenija populacija od preostalih Sloane Rangersa, bogate engleske omladine koja je, sa svojim plavim uvojcima i puloverima od kašmira, još ne tako davno bila simbol lijepih dijelova Londona. Za Alice, oni su značili noćni život, s klubovima u kojima je upoznavala svoje prve koktele i prve ljubavi i svakog tjedna opravdavala tvrdnju da nitko nije vještiji u noćnim izlascima, takozvanom clubbingu, od Londončana. Dok je Alice pričala o svojim omiljenim punktovima od kojih su i meni neki ostali u vrlo dragom sjećanju, Amy i Olivia gledale su je s čuđenjem. Ne samo da im ta mjesta nisu zvučala poznato nego nisu vidjele razloga čemu spominjati dijelove grada koji im baš ništa ne znače. “Posljednji put sam bila u Mayfairu kada sam kao djevojčica s mamom išla u kupnju servisa za čaj u Fortnam’s”, komentirala je Amy odnoseći se na tradicionalnu robnu kuću luksuza Fortnum & Mason. Ispostavilo se da kultni londonski restorani u koje odlaze ljudi koji žele biti viđeni: Zuma, Sexy Fish i Hakkasan baš ništa ne znače u svijetu dvadeset-i-neštogodišnjaka iz jednostavnog razloga što si nitko od njih ne može priuštiti večeru od stotinu funti po osobi. Privatni klubovi na čiji nam spomen rastu zazubice jednako su im nezanimljivi. Ustvari, ono što se uvriježeno smatra centrom Londona, za njih je periferija u koju u pravilu ne zalaze. Mjesto fokusa prebacilo se na Brixton i Peckham, gdje u nekadašnjim socijalnim zgradama danas žive mladi profesionalci, a na glavnoj ulici pakistanske trafike istiskuju bistroi s ponudom svježih sokova i senzacionalnih bruncheva.
Nije samo poimanje Londona drugačije u svijetu dvadesetogodišnjaka čije nam predstavnice rado govore o stvarima koje ih pokreću, životu koji žive. Amy se nedavno uselila u zajednički stan sa svojim partnerom Tomom, dvije godine starijim vježbenikom u odvjetničkom uredu, koji ju je prije nekoliko mjeseci zaprosio. Ipak, Amy na ruci nema prsten, jer zaručničko prstenje pripada nekom drugom desetljeću. “Kupiti nakit u draguljarnici valjda je najnekreativniji oblik pažnje, a da mi je Tom ponudio dijamant, ozbiljno bih se uvrijedila s obzirom na okrutnu industriju koja se njima bavi”, govori Amy. Umjesto simbola ljubavi, par je odlučio investirati u tečaj kuhanja i sada se svakoga vikenda međusobno iznenađuju novim receptima. Iako prati modnu industriju, Amy nikada ne bi potrošila velik novac na torbu, a od primjeraka skupe kozmetike koji joj svakodnevno stižu u redakciju zazire radije koristeći prirodnu kozmetiku lišenu kemikalija i plastike. Iako je bila jedna od najboljih studentica svoje generacije, Olivia nema plan po kojem namjerava iskrojiti svoju karijeru. Svoju prilično skromnu plaću, koja vjerojatno neće mnogo rasti s obzirom na globalno stanje medijske industrije, kompenzira zabavnom svakodnevicom i bogatim iskustvom. Kada bude vrijeme, radit će nešto drugo, govori s opuštenošću nekoga tko je shvatio da se život mijenja iz dana u dan, bez obzira na naše želje i planove.
Sve ono čemu su nas učili o opreznom kretanju po putanji životnog uspjeha ne vrijedi ništa u životu Olivijine generacije. Život je serija trenutaka, Instagram uživo, s ponešto nefotogeničnih trenutaka. Na kraju našeg međugeneracijskog druženja učinilo mi se da je deset godina i nekoliko generacija iPhonea, koliko nas dijeli, dug period. Više nisam znala tko koga podučava i tko je u pravu, a tko je baš sve pogrešno protumačio. Amy i Olivia možda su površne, o svemu znaju ponešto, ni o čemu previše. Zanima ih politika, ali samo toliko da se mogu argumentima suprotstaviti svojim roditeljima čija ih je generacija, kako kažu, uvalila u Brexit. One pišu bez osobite ljubavi prema pisanju, novinarke su koje ne čitaju novine. One kušaju život a da se nužno ne brinu o njegovim sastojcima. Nakon što su otišle svojim putem, Alice i ja još smo neko vrijeme šutjele sumirajući informacije dana. “Jesi li ikada bila u Peckhamu?” pita me Alice i obje se nasmijemo sjećanju na Delboya i Rodneyja. Proučavajući mapu podzemne, ipak zaključujemo da je Peckham predaleko pa sjedamo u kavanu na Waterstonesa na Piccadillyju, s pogledom na naš London, koji jednostavno više nije u trendu.
Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI