Malo po malo predsjednik HDZ-a Andrej Plenković približava se godini koja će za njega u cijelosti biti izborna, prijelomna za HDZ i odlučujuća za vrednovanje njegova osobnog doprinosa toj stranci i politici općenito.
Reklo bi se da trenutkom lansiranja HDZ-ove liste i kampanje za europske izbore, bez obzira na to što u Bruxelles odlaze neki drugi ljudi, a zasad ne on, i što slijedi naizgled važna bitka za Pantovčak, politička godina 2019./2020. zapravo se može smatrati i nazvati jedino godinom Andreja Plenkovića. Ne Kolinde, ne Milanovića, ne ni Bandića, nego baš godinom Andreja Plenkovića.
Taj odlučujući ciklus počinje već sada, s europskim izborima, nastavlja se predsjedničkima, neizbježno i unutarstranačkima te na koncu parlamentarnim izborima potkraj 2020. godine.
To što već danas predsjednik Vlade i HDZ-a odvažno i po mnogima olako prima na sebe baš sve bitke, pa i ovu posljednju parlamentarnu za ministra Krstičevića, svjedoči o Plenkovićevoj svijesti da pravog tima nema, nego je sav teret u ovako postavljenom HDZ-u i vladajućoj većini isključivo na njemu te da mu je preostala najviše još godina da pokuša stvoriti temelje za novi HDZ kakav je zamislio.
Zasad je još takav HDZ uglavnom samo u željama premijera i njegovih suportera na svim razinama. Put prema tom cilju posljednjih godina nije bio značajnije ometan, međutim, četiri izborna kruga zaredom koja tek slijede ozbiljna su kušnja sadašnjem vodstvu HDZ-a i liderima vladajuće većine.
Razmjerna težini tih četiriju teških ispita i eventualna je moć koja bi proizašla iz mogućeg uspjeha: kad bi savladao sve te ogromne prepreke, Plenković bi početkom 2021. godine vjerojatno u svojim rukama imao moć na razini one koju je Tuđman imao početkom devedesetih. Dobar rezultat na europskim izborima, obrana mandata sedirane predsjednice, preuzimanje HDZ-a i nova prilika za sastavljanje Vlade, sve bi to otvorilo Plenkoviću mogućnost da vodi državu s puno manje otpora i ustupaka. Za očekivati je da bi osvajanje tako velikih uzastopnih trofeja kod Plenkovića još dodatno nahranilo ionako velik ego, što bi tada bio pravi izazov za demokratski razvoj društva.
Onoliko koliko je taj mogući dobitak velik, toliko je i zainteresiranih da pokvare Plenkovićeve šanse jer malo se kome čeka sljedeća izgledna prilika 2024./2025. godine.
Zato sva pokretanja na političkoj sceni idućih mjeseci i u sljedećoj godini, ne samo u HDZ-u i oko njega nego i kod drugih aktera i stranaka, treba promatrati u jednom, najvažnijem kontekstu: radi se, naime, o jedinoj pravoj prilici za uklanjanje Plenkovića svima koji žele, svatko iz svojih razloga, srušiti sadašnju dogovornu arhitekturu vlasti u državi. Tu nas onda ne bi trebali začuditi najneobičniji javni i prikriveni neprincipijelni savezi.
Čak i to tko će se kandidirati za Pantovčak, nije prije svega važno zbog pojedinačnih karijera predsjedničkih pretendenata koliko je to bitno u kontekstu borbe za ovladavanje HDZ-om i uspjeh Plenkovićeva dugoročnog plana. Utoliko bi i europski izbori, kao i predsjednički, mogli biti samo inženjering i poligon za zauzimanje pravih borbenih pozicija ususret unutarstranačkim izborima u HDZ-u, a građani koji će se odazvati na ta dva ciklusa, mogli bi poslužiti najviše kao statisti na velikim, povijesnim, odlučujućim predizborima u HDZ-u.
Ne moramo ovdje još jednom detaljno govoriti o svim mogućim, manje ili više stišanim krugovima koji se nisu i neće ostvariti pod Plenkovićevom upravom, a sasvim se sigurno nisu spremni pomiriti s neuspjehom. Od Karamarka do Hasanbegovića, preko odbačenih saveznika predsjednice države, od Stiera do Kovača, od Brkića, preko Đakića, do Penave, od Ilčića do Željke Markić i na koncu do svih spavača i prilagodljivaca u HDZ-u od kojih mnogi i danas govore: “lidera poput Plenkovića dugo nismo imali”. Svi oni znaju da za koji dan počinje odbrojavanje.
Bit će najzanimljivije promatrati hoće li to heterogeno društvo u kratkom vremenu uspjeti naći kanale suradnje ili će, ostajući na nespojivim pozicijama, olakšati Plenkoviću operaciju preuzimanja HDZ-a koja je ipak još daleko od realizacije. Neki oblik njihova usklađenog djelovanja čini se na prvi pogled neizbježnim, nitko od njih pojedinačno u novim se uvjetima ne doima dovoljno snažnim za samostalno i direktno izazivanje Plenkovića.
Od svih je zasad jedino Davor Stier potvrdio ambicije da se osobno sučeli s premijerom. U svojem novom javljanju, kakvih u njegovu slučaju ima najviše dva do tri godišnje, dao je signal da niti ne očekuje da će biti kandidiran na europskim izborima te da na europske i regionalne izazove ima sasvim drukčije poglede od sadašnjeg vodstva stranke i Vlade.
Karamarko osobno također ne istupa, no sigurno je da koristi određene kanale komunikacije i prema članstvu i prema desnoj političkoj javnosti. Hasanbegović drži nizak profil u vezi s europskim i predsjedničkim izborima, procjenjujući da se ključna bitka događa tek dogodine. Predsjedničini konzultanti sigurno neće baciti koplja u trnje, kao ni ljudi iz narodskih pokreta koji su privremeno u nekakvoj identitetskoj i financijskoj krizi, ali nije realno da će se ugasiti i odustati od borbe za moć i utjecaj u politici i društvu. Milijan Brkić, nakon što je očito naciljan od sadašnjega vodstva stranke, teško da će uzvratiti ljubavlju ako se, što se sada čini mogućim, izvuče od istraga koje su mu prijetile političkom neutralizacijom.
Osim ovih direktno zainteresiranih, ima i onih sa strane koji mogu itekako asistirati u eventualnom širem udaru na Plenkovića: od Mosta koji je i dalje prije svega zainteresiran za posredovanje u HDZ-u, preko Živog zida koji bi dao sve za opstanak u zoni “važnih”, do SDP-a koji se posljednjih godina pod Bernardićem pokazuje kooperativnim za svaku vrstu političkog inženjeringa.
Tu su, onda, dakako i opće prilike, koje također mogu otvarati prostor protivnicima i otežavati situaciju Plenkoviću. Prije svega opća gospodarska i financijska klima te valorizacija pojedinačnih krupnih odluka i poslova ove Vlade, od Agrokora do Uljanika.
Pritisnuta stagnirajućim ili čak padajućim okruženjem i činjenicom da je propušten još jedan izborni ciklus za ozbiljne strukturne državne reforme (na što opet upozorava MMF), Hrvatska bi u ključnoj Plenkovićevoj godini, koja, dakle, započinje u proljeće 2019., a završava potkraj 2020., mogla početi kliziti prema novoj velikoj krizi.
Takav trend stvorio bi sigurno nepovoljan psihološki okvir u kojem bi povjerenje u Vladu slabilo jer se Vladu uvijek doživljava kao najodgovorniju za smjer društva. Teško je vjerovati da takvu pretpostavljenu ranjivost Vlade i premijera pretendenti ne bi vješto iskoristili.
Prema tome, bez obzira na sve kandidate koji će se vrtjeti i spominjati, u sva ova dolazeća četiri izborna ciklusa bira se ili ne bira prije svega Andrej Plenković.