Četiri samo naizgled nespojive slike s kraja siječnja plastično dočaravaju zašto antisistemski, no očito i antidemokratski projekti poput “živog zidarstva” i dalje izazivaju znatiželju kod dobrog dijela nezadovoljne javnosti te zašto su se po broju pristaša praktično neometano približili velikim, tradicionalnim strankama koje čuvaju i dijele vlast u zemlji otkako država postoji.
Prvi je prizor predsjednice otpalog dijela HNS-a Anke Mrak Taritaš kako stoji na paketiću papira A4 formata ne bi li dovoljno izvirila iznad govornice od pleksiglasa da je televizije mogu snimiti dok govori o planovima “Amsterdamske koalicije”.
Druga je slika odbačenih, potisnutih SDP-ovaca kako u toplom istarskom pajzlu opet snube nadvladanoga bivšeg šefa Zorana Milanovića da se vrati u politiku dok čekaju da im posluže fiorentinu s tartufima.
Treće, Ivo Josipović dok objavljuje gradu i svijetu kako se, eto, odlučio vratiti u SDP, tek kad su mu propali svi pokušaji da samostalno dostigne ikakvu vidljivost u politici, a novi ciklus izbora opasno se približava.
I četvrto, možda najmanje opaženo, videosnimak HDZ-ova ministra Tomislava Ćorića kako se pred ulazom u Banske dvore žesti na novinara koji ga lijepo pita: “A koliko se još članova HNS-a treba zaposliti u jednoj državnoj instituciji da bi to za vas postao problem”.
Iako teoretski na različitim stranama ili u različitim političkim taborima, i Anka Mrak Taritaš, i Milanovićevi grupiji, i Ivo Josipović i Tomislav Ćorić na istom su zadatku. Oni se uopće ne obraćaju građanima niti su njihove aktivnosti okrenute prema izbornoj javnosti. Oni komuniciraju isključivo međusobno, u zatvorenom i očito komfornom krugu klijentelizma; sadržaj njihovih izjava, istupa, poteza i odluka uvijek se primarno tiče tehnike opstanka ili povratka na vlast, a pitanje ideje i politike dolazi uglavnom kao balastni podtekst, poput brzo izgovaranih disclaimera na kraju reklama o lijekovima ili sitno pisanih slova na poleđini ugovora o uslugama mobilne telefonije.
Hranitelji “živog zidarstva” sjede u velikim strankama i njihovim pomoćnim satelitima i baš im ništa nije jasno.
Anka Mrak Taritaš na primjer uopće ne primjećuje kako sa svojom staromodnom, prvoloptaškom strančicom ne donosi nikakav novi konkurentan sadržaj u politiku nego samo slaže tehnički okvir za još jednu inkarnaciju HNS-a koja će, kad se ova sadašnja Vrdoljakova do kraja izliže i istroši, možda uskočiti i poslužiti kao pur-pjena za popunjavanje većine bilo kome i još će za taj sitnoobrtnički napor nanovo dobiti nepripadajuću silu pozicija, utjecaja i javnih plaća.
Željko Jovanović i sve druge SDP-ove vidjelice Milanovićeva ukazanja ne vide da se na taj njihov napor prije svega gleda kao na patetičan pokušaj da vrate vrijeme kad su oni bili važniji, utjecajniji i bolje pozicionirani.
Ivi Josipoviću ne pada valjda ni na kraj pameti da se tim svojim “daj što daš” pristupom politici zapravo svrstava u krug najvećih političkih žicara svih vremena te da je njegovo otužno vrludanje za vlašću samo u nijansama različito od opće prezrenih postupaka saborskih konvertita koji su iz raznih razloga pognutih glava prišli Milanu Bandiću.
Ćoriću pak, koji se dodatno uljuljkao i uzoholio jer je trenutačno u toplim skutima vlasti, njemu je potpuno nedokučivo kako je upravo prizor jednog otuđenog, nadmenog ministra koji naglas brani i odobrava promašeni i duboko štetan nacionalni projekt podobnosti i stranačkog zapošljavanja, da je baš taj prizor s neba pao dar organizatorima “živog zidarstva”, slika za kakvu bi inače okretnim spin-doktorima bili spremni platiti na tisuće kuna, ako treba i bez računa.
Od ovih koji poput Ćorića ćore na vlasti uspavani pod velikim suncobranom nagodbi i dogovora, do onih koji se poput Mrak Taritaš hiperproduciraju ne bi li natukli neki glas iz istog, starog, muljavog bunara, ni jednima ni drugima nije jasno da u tom svom internom komuniciranju, krpanju i taktiziranju uopće ne dopiru do ogromnog dijela birača. Nezadovoljni glasači traže one koji se obraćaju njima.
Koji makar i prijetvorno ili radikalno adresiraju njihove potrebe, aspiracije i strahove, koji s njima komuniciraju, koji barem glume zahvalnost za glasove koji su dobili ili će dobiti na izborima. Nezadovoljni glasači nemaju baš nikakve potrebe okretati se strankama i pojedincima koji se samo vrte u zagušljivom zatvorenom krugu i naglas računaju: ako ja dobijem dva, a ti tri, a on 17, a ovaj 24…
Slika Josipovića, koji će podržati Milanovića, kojega će nagovoriti Jovanović, kojemu će pomoći Mrak Taritaš, da maknu Ćorića koji će onda malo prikunjati dok se krug ne okrene na drugu stranu, to je film koji ne rastura u kinima.
“Živo zidarstvo” momentalno najviše profitira od spoznaje da je kanal prema velikom broju građana širom otvoren jer njime, s izuzetkom Bandića, uopće ne plovi najveći dio starinske, pljesnive društveno-političke scene.
Kroz taj kanal pak prodiru brzo jer su komunikaciju značajno pojednostavili. Oni s ogorčenim građanima uspostavljaju kontakt povjerenja tako što im obećavaju i garantiraju nešto što se dade objasniti jednom riječju: rušenje. Rušenje institucija, monetarnog sistema, državnog uređenja, liberalne demokracije, slobodnih medija, rušenje integriteta političkih neistomišljenika i građanskih sloboda.
Tako im dobro zasad ide isključivo stoga što s druge strane ne postoji snaga koja konkurira suprotnom, također jednostavnom i lako shvatljivom riječju: građenje.
Umjesto toga naširoko se nudi daleko manje privlačan status quo.