Saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović iznio je ovog tjedna, u emisiji uživo na HTV-u, pretpostavku da će se premijer Andrej Plenković uskoro povući i prebaciti na nekakvu poziciju u Europskoj komisiji.
“Plenković vjerojatno odlazi u Europsku komisiju. Tko mijenja Plenkovića? Zamjenik Brkić. Ako nema Brkića, onda je to Jandroković. Kako će struja Jandroković-Božinović dopustiti da HDZ ode u Brkićeve ruke”, zapitao se Zekanović.
Iako dosad najmarginalniji glasnik (u smislu uključenosti i informiranosti o političkim procesima u HDZ-u), zastupnik konzervativne stranke koja je otpala iz vladajuće većine nije prvi koji pronosi tezu o navodno sasvim izvjesnom Plenkovićevu povratku u Bruxelles, i to prije isteka mandata njegove vlade. Ta je teorija stara otprilike koliko i Plenkovićev premijerski staž (“došao je zbog Agrokora”, “to je prijelazno rješenje”, “brzo će otići”) i taj se scenarij uzgaja i zalijeva, nonstop ga se održava realnim, s različitih adresa i raznih, ali po mnogočemu podudarnih pozicija interesa.
Ove godine su se te glasine intenzivirale i pojačavaju se kako se bliže europski izbori. Od veljače, kad je jedan opskurni portal prvi lansirao tezu o Jandrokoviću kao novom šefu HDZ-a, priča o mogućem Plenkovićevu odlasku u Europsku komisiju gotovo svakog sljedećeg mjeseca ima barem po jednog novog advokata-pronositelja.
Tako je recimo odmah u ožujku Novi list prenio tvrdnje neimenovanog sugovornika koji je uvjeravao kako Plenković ozbiljno razmišlja da se kandidira čak za predsjednika Europske komisije.
U travnju se, pak, u intervjuu za N1 televiziju, u te spekulacije uključio čak i hrvatski povjerenik u Europskoj komisiji Neven Mimica, i to neobično direktnom izjavom s obzirom na to kako taj političar inače komunicira.
- Jedini način da hrvatski premijer bude u EK je da bude predsjednik EK, odnosno da bude vodeći kandidat EPP-a na sljedećem izboru za predsjednika. Što se tiče njegovih kvaliteta i europskog pedigrea, mislim da to nikome ne bi trebao biti neočekivan politički odabir. Stvar je u samoj grupaciji koga će izabrati za svog kandidata, najvjerojatnije će taj kandidat biti sljedeći predsjednik EK - rekao je tada Mimica.
No, ipak, dodao je i ovo:
- Dosta je teško očekivati da će Plenković ostaviti sve što je počeo raditi i zatražiti svoje mjesto u EK.
Dugo se u tim nagađanjima o promjeni karijere Plenkoviću predskazivalo najviše mjesto u Europskoj komisiji no onda je Angela Merkel razbila idilu otkrivši javno ambiciju da za novog predsjednika postavi Nijemca, i to, sasvim konkretno, Manfreda Webera.
Predskazivači Plenkovićeve briselske karijere brzo su se prilagodili: ok, možda više ne zvuči uvjerljivo da će on postati predsjednik Europske komisije, ali nije sve izgubljeno, toliko je još dobrih mjesta u vrhu birokracije EU, priča se može i dalje kvalitetno pothranjivati.
Tako je već u kolovozu Globus prenio drugoga neimenovanog sugovornika koji je predskazao da bi Plenković od Angele Merkel lako mogao dobiti utješnu, drugu najjaču poziciju u Komisiji, mjesto povjerenika za vanjsku politiku.
Na tom je tragu bio i posljednji, rujanski, prilično bizaran istup SDP-ova diplomata Joška Klisovića koji se, ponovno u Globusu, upustio u spekulaciju o tome da bi Plenković mogao postati drugi čovjek Europske komisije i da bi ga on, pazite sad tog poguranca, u tome svesrdno podržao.
Znači, od Hrasta do SDP-a, od Zagreba do Bruxellesa i natrag, zaista je puno onih koji se zanimaju za to da se Plenković što prije vrati u Bruxelles. Pogledajte samo koliko je to interes.
Nema boljeg argumenta za pretpostavku da se to u stvarnosti neće dogoditi, to jest da će Plenković, suprotno priželjkivanjima i čak otvorenom navijanju, preskočiti ovaj europski izborni ciklus i zadržati se još neko vrijeme na čelu Vlade i HDZ-a.
Plenković je ovdje razapet između prirodne ambicije da nastavi graditi međunarodnu političku karijeru koju je započeo devedesetih, zatim želje svojih brojnih političkih neprijatelja da se povuče i ostavi im više prostora i, na koncu, realne procjene da HDZ kakav je zamišljen s njim na čelu nije održiv u scenariju u kojemu bi se on izmaknuo. Prošlo je vrijeme kad se Plenkovićev politički kredibilitet mogao procjenjivati isključivo u odnosu na njegovu prilično neutralnu europsku karijeru: strpljiv, prodoran, govori jezike i slično. U međuvremenu je Plenković preuzeo rizik vođenja HDZ-a i države i sad će ga se, kao političara, valorizirati prije svega po rezultatima tog projekta. U novonastalim okolnostima, dakle, odlazak u Bruxelles bio bi bijeg, a ne logičan nastavak karijere pa stoga nije realno da će premijer to sebi dopustiti.
Osim toga, ono što se Plenkoviću spočitava, a to je briselsko-birokratski pristup politici, ujedno je i jedini pravi kapital struji koja trenutačno uspijeva održavati prevlast u HDZ-u nad tradicionalno dobro umreženom stranačkom desnicom. To što imaju Plenkovića s briselskim vezama jedino je što mogu ponuditi kao različitost u odnosu na brojne protivničke frakcije u stranci. Oni nemaju ni ideje, ni ljude: pa pogledajte samo ministre u Vladi i stvarnu razinu “reformskih” zahvata i inicijativa.
Bez Plenkovića ta cijela piramida “HDZ-a Gordan Jandroković” pada unutar 24 sata.
I sam Jandroković toga je i te kako svjestan, otud i njegova zadnja izjava:
- Plenković će odraditi ovaj mandat do kraja i novih izbora 2020. godine, a onda opet očekujemo pobjedu i da će biti predsjednik nove Vlade. Ne dolazi u obzir da se ponavlja obrazac s Jadrankom Kosor ili Tihomirom Oreškovićem, da Vladu vodi netko tko nema izborni legitimitet. Također nema više šanse da HDZ vodi netko tko neće biti izabran na unutarstranačkim izborima. Nikakve takve kombinacije ne dolaze u obzir. Takve teze koje plasiraju naši “prijatelji” su potpuno neinteligentne i priglupe - rekao je Jandroković za 24 sata.
Doista, priglupo je očekivati da bi Jandroković ili Božinović mogli čuvati Plenkovićev HDZ dok je on u Bruxellesu.