Meksičko ministarstvo gospodarstva u utorak je objavilo popis američkih proizvoda na koje će se plaćati carina, prvi na redu su čelik, svinjetina i viski. To su protumjere na odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da uvede carine na uvoz čelika i aluminija. Politički kuriozitet: meksičke carine vrijede za proizvode iz onih američkih saveznih država gdje su na vlasti republikanci. O protumjerama razmišljaju i Europa i Kanada, ali teško je zamisliti da bi one mogle biti na taj način precizno politički usmjerene.
Za razliku od globalne političke zajednice koja je Trumpov protekcionizam dočekala na nož, reakcija financijske zajednice zasad je suzdržana. Razumljivo, jer svaki u panici povučen financijski potez može se vratiti kao bumerang. Bankari i investicijski analitičari odlučili su svoje, mahom dobre prognoze rasta za ovu godinu ostaviti netaknutima. Njihova je računica jednostavna: da, Trump je uveo 25-postotnu carinu za čelik, ali u masi cijena koje utječu na statistike to će na poskupljenje života utjecati zanemarivih 0,03 posto. Jesu li u pravu? Provjerite, ako možete.
Problem, međutim, nije u samoj akciji uvođenja carina, nego u tome što danas nitko ne može predvidjeti Trumpove sljedeće poteze. Oni koji su zabrinuti misle da je riječ tek o početku slijeda podizanja trgovinskih barijera. One dosad podignute utjecat će na trgovanje robama čiji ukupan promet danas na tržištu sudjeluju sa 475 milijardi dolara. Inflacija bi zato mogla porasti 0,15 posto, što je mali pomak, ali dovoljan da izazove reakciju regulatora koji bi nakon toga mogli tražiti agresivnije stezanje monetarne i financijske politike.
Šteta može postati ozbiljna ako trenutačne trgovinske zategnutosti poljuljaju povjerenje poslovne zajednice, poručili su u ponedjeljak iz Goldman Sachsa, čiji se analitičari pribojavaju da bi biznisi mogli početi smanjivati investicije, koje su tek nedavno oslobodili u prvom pravom zamahu nakon financijske krize. Povjerenje je, međutim, već opasno nagrizeno, ne toliko nametanjem carina i raskidanjem već postignutih trgovinskih sporazuma, nego Trumpovim nepredvidivim ritmom poigravanja s barijerama. Najčešće pitanje opet nije “gdje je najbolje investirati?”, nego “je li moj biznis sljedeći na udaru restriktivne politike?”, a to nije temelj za nastavak rasta.
Međunarodni monetarni fond ovih je dana upozorio da bi, pojača li Trump intenzitet udara, trgovinski rat mogao minirati najveći val rasta u proteklih sedam godina. U produženom trgovinskom ratu postoje samo gubitnici, suha je MMF-ova poruka Trumpu, ali i onima koji pripremaju osvetničke akcije.
Trgovinski rat, potraje li, po procjenama Bloombergovih analitičara globalnu bi ekonomiju do 2020. oštetio za 470 milijardi dolara. Za ilustraciju - toliko je danas vrijedna cijela tajlandska ekonomija (ili osam hrvatskih). Kao temelj izračuna postavili su ukupni rast američkih trgovinskih barijera od 10 posto i pretpostavili adekvatnu “osvetničku akciju”.
Zasad, po mišljenju Bloombergovih posuđenih analitičara (koji su često najupućeniji), dva detalja u priči nedostaju da bismo slijed nedavnih događaja doista mogli smatrati početkom trgovinskog rata: kao prvo, Trump bi trebao proširiti svoje mjere i na ostale sektore ekonomije, što se danas, dok administracija tek razmatra u kojoj mjeri uvoz automobila predstavlja sigurnosni rizik, čini malo vjerojatnim. Drugo, predsjednik bi trebao kinesku osvetu uračunati unaprijed, i odmah odrezati 20 posto carine na sav uvoz iz Kine. Hoće li se to doista dogoditi, s Trumpom kao predsjednikom nemoguće je predvidjeti.
Kina je proteklih pola stoljeća rasla na izvozu jeftine robe u Europu i Ameriku i sada, kada je dobila vlastitu potrošački snažnu i opsegom sve veću srednju klasu, uzvraća kupnjom “svega što je europsko”, pa i američko, ali dok EU još u znatnoj mjeri u Kinu izvozi proizvode, Amerika trguje brendovima. Na Appleovu iPhoneu odavno piše - designed in California, produced in China.
Vratimo li se ne tako daleko u prošlost, prva velika kriza koja je zaprijetila novoj globalizaciji bila je ona koja je 1997. pogodila azijske tigrove - Singapur, Južnu Koreju i Tajvan - upravo u godini kada je Britanija vratila Hong Kong Kini, ali i kada je Zapad (Europa i SAD bez Rusije) shvatio da mu eksplozivan rast Azije potencijalno ugrožava ekonomsku budućnost. Tada je, uz oštre, ali vremenski limitirane uvozne kvote na robu koja je stizala iz Kine, krenuo i valutni rat s azijskim rastućim ekonomijama i tada je Kina, kao čuvar najveće količine dolarskih rezervi (američkog duga) prvi put zaprijetila da će se riješiti dolara. To se nije dogodilo, jer azijske zemlje tada još nisu bilo dovoljno jake, a SAD i EU vodili su prema Kini zajedničku ekonomsku politiku. Sada je drukčije.
Barijere su pale kada se većina američkih industrijskih brendova počela proizvoditi u pogonima izvan SAD-a, najviše u Indiji, Kini i zemljama Latinske Amerike, kamo su rad preselili američki poslodavci željni bolje zarade. Problem nije samo u tome što je Kina u međuvremenu odrasla,i ekonomski u mnogočemu nadrasla SAD, nego i u tome što je kineski generator rasta - neizmjeran bazen neiskorištene radne snage u siromašnim ruralnim područjima - i dalje ogroman. Kina od Njemačke kupuje luksuzne automobile koji su proizvedeni u Njemačkoj, Siemens joj je sagradio željeznicu, kineski bogatiji srednji sloj danas kupuje dizajnersku odjeću iz Francuske i Italije (gdje se sve više brendirane odjeće radi u tvornicama koje su u kineskom vlasništvu), Kinezi kupuju velike europske pogone...
Za razliku od takvog, ekonomski dvosmjernog odnosa s Europom, Kina je preuzela proizvodnju većine američkih proizvoda visoke tehnologije. Neki, poput Applea, još su sačuvali imidž “američkih brendova”, ali danas je to sve manje bitno jer Kinezi su već pokazali da većinu toga mogu i dizajnirati i napraviti sami. Kini, i velikom dijelu ostatka Azije, SAD je danas dobro, ali ne jedino, a ni u kojem slučaju nužno tržište. Za razliku od krize 1997., kada su SAD i Europa (bez Rusije) imali čvrstu zajedničku politiku protiv azijske “trgovinske opasnosti”, danas je Kina u toj priči zajedno s Europom, ali i s Rusijom, a Amerika je sama.
Pitanje hoće li biti trgovinskog rata zapravo je pogrešno postavljeno, hoće, jer tu je. Pravo je pitanje hoće li današnji trgovinski rat dovesti do obnove starog hladnog rata u kojemu i danas mnogi iz stare političke garde koja se slabo snalazi na otvorenom globaliziranom tržištu, ali i njihovi sljedbenici, vide rješenje za povratak globalne ravnoteže? Trump tu više nije važan, on je samo nepredvidiv. Tko god ga zamijeni, barijere neće pasti dok se ne promijene ljudi koji vode politike.