Saznajemo da u gradskom proračunu za sljedeću godinu ne postoji stavka renoviranja Kina Europa. Kao što ni u prethodnom rebalansu budžeta takve stavke nije bilo. Lagali bismo kada bismo rekli da smo iznenađeni, ali ipak čovjeka mrvu kosne koliko se gradonačelnik i njegova posluga, gradski ministri i dizači ruku u Gradskoj skupštini, malo plaše, koliko malo ljudskog obzira i pristojnosti imaju prema onom, istina radikalno manjinskom, stvarno pismenom, čitajućem i razumijevajućem dijelu zagrebačkog građanstva, prema onima koji su išli u kino - ali ne u sinepleks, da zoblju kokice i žnjaraju partnera-icu po genitalijama i okolišu mliječnih žlijezda - tojest prema onima koji, poput građana stvarnih europskih gradova, imaju redovite kulturne potrebe.
Znalo se, naime, vrlo dobro, jer idioti ipak nismo, premda se uglavnom tako ponašamo, da gradonačelnik i njegova posluga ne govore istinu kada kažu da je zadužbina Židova Müllera u veoma lošem stanju, te da zgradu valja pod hitno zatvoriti, jer joj predstoji hitna obnova. Bilo nam je jasno i čemu služe one skele, koje su promptno postavljene, još prije nego što je Bosanac Matić nogiran iz kina, i bili smo, pravo ćemo reći, pomalo i ganuti koliko samo Bandić energije i gvožđurije troši da stvori pokriće za svoju lagariju. Ostali smo fascinirani i kada se pobrinuo da preko klijenata njegova proračuna Matić bude optužen za antisemitizam, pa nam je skoro bilo i žao što je montaža propala, a propala je iz banalnog razloga: gradska je posluga samo nekoliko mjeseci ranije podizala spomeničić gradonačelnikovom prethodniku čija je najveća zasluga u mandatu bila rušenje sinagoge u Praškoj, pa kako onda za antisemitizam nekoga optuživati s tako živopisnih pozicija?
No, vjerojatno je gradonačelnik promijenio taktiku, i bio je pritom u pravu, kada je vidio koliko je i kako Zagrepčanima stalo do Kina Europe i njegove na cestu bačene ekipe, te zlatne mladeži hrvatskoga filma i kulture. Nakon što se pokazalo da Zagrepčani neće izaći na cestu da brane svoje posljednje (ili pretposljednje) kino u kojem su se prikazivali umjetnički filmovi, i svoj posljednji (ili pretposljednji) prostor koji je bio otvoren i za protagoniste protunacionalističke, proeuropske i alternativne kulture, Bandić je shvatio da laž gradske uprave - jer o laži je samo riječ - nema razloga prikrivati ni ukrašavati mašnicama i šahovnicama, nego da namjeru odmah valja prikazati onakvom kakva ona jest.
A namjera je, ako nam je vjerovati vlastitim očima, od Kina Europe stvoriti Stari paromlin. Ili barem kavanu Corso. Zgradu treba držati toliko dugo zatvorenom dok i posljednji živi Zagrepčanin ne zaboravi što je njezina namjena i sve dok se ne obesmisle svi oni juristički argumenti koji govore u prilog kinu, sve dok se u crnu zemlju i u zaborav ne zatjera ideja o zagrebačkim kulturnim tradicijama i dok se ne začepi gubica posljednjemu koji bi insistirao na tome da je Židov Müller u Zagrebu sagradio kino, pa bi, majka mu stara, bio red da na tom mjestu, u toj zgradi kino i ostane.
Gradonačelnik i njegova posluga tvrdili su da kino treba pod hitno zatvoriti, da zgradu valja isprazniti od nametnika u vidu Bosanca Matića i njegovih ljudi - sjetite se kako su prije izgradnje Centra Cvjetni govorili u “štakornjacima” koji su na tom mjestu - jer da je zgrada u tako lošem stanju da munjevito propada. Ako bismo im vjerovali, a red bi bio da im vjerujemo dok god ne priznaju da lažu, tada bi iz činjenice da za sljedeću godinu nisu predviđena sredstva za obnovu Europe mogla proizaći samo namjera da se zgrada koja je u lošem stanju konačno uruši, onako kao što su se urušili ostaci Staroga paromlina, tog spomenika zagrebačke industrijske arhitekture.
Ono što je otpočetka očito jest da je Müllerova zgrada nekom za nešto obećana. Kakav god Bosanac Matić bio, nije on neki konfliktan tip, niti je revolucionarac, zdušni neprijatelj aktualne vlasti, pa da ga Bandić najednom želi eliminirati iz političkih razloga. Čak ni kada ga Bandić preko svojih klijenata optužuje za antisemitizam, to nije trebalo biti zaozbiljno, nego samo prijetnja što bi mu se moglo dogoditi nastavi li insistirati. Bila je to kao neka konjska glava u Matićevoj postelji. Pritom, Bandić zna i još nešto: građanima Zagreba nije pružena prilika da izađu iz komunizma, oni u svom gradu u posljednjih skoro osamdeset godina nisu imali ni dana vlasti pod nekim tko bi ih uvjerio da grad doista pripada njima, da su javni prostori njihovi, a ne državni, kao u vrijeme komunizma, ili gradonačelnikovi, kao što misle danas. I kad gradonačelnik izbaci Bosanca Matića iz Kina Europe, on ga je, zapravo, izbacio iz nečega što njemu, gradonačelniku, pripada, i što su mu kao njegovo vlasništvo omogućili i mnogo puta potvrdili sami Zagrepčani, kako na izborima, tako i mimo njih.
Još jedan problem u ovoj tužnoj priči postoji. Ništa što danas radi Milan Bandić nije novo i ništa nije hadezeovsko. Strategija pustošenja koju poduzima kada zatvara Kino Europu i kada se nekoliko mjeseci zatim ruga onima koji su od njega očekivali da barem kraće vrijeme ustraje u laži da će zgrada biti obnovljena, a da će kino ponovo biti otvoreno, i to “kao centar filmske izvrsnosti”, kako je to rekao prvi među Zagrepčanima, zasnovana je na onom modelu brutalnosti, ravnodušnosti prema svakoj Božjoj i ljudskoj javnosti, prezira prema kulturi i pretvaranja cjelokupne žive hrvatske kulture u sluškinju politike, kakav je promovirala i do posljednjeg dana mandata provodila administracija lijevo-liberalne Vlade i njezine ministrice Andree Zlatar.
To što je Bandić učinio Borisu T. Matiću i onima koji su prostore njegova kina doživljavali kao svoj kulturni hram i centar centra svog grada Zagreba, isto je ono što je Andrea Zlatar osobno, u kolaboraciji sa svojim, tojest HNS-ovim, gradonačelnikom Androm Vlahušićem pokušala učiniti Niku Kapetaniću i Društvu prijatelja dubrovačke starine, te svim onim ljudima koji Dubrovnik doživljavaju svojim. Samo su sretna slučajnost, Zlataričina nesposobnost i skora promjena vlasti u gradu i državi spriječili da se dogodi kulturna šteta koja se u namjerama počinitelja ne razlikuje od štete počinjene s Bandićevim uništenjem Kina Europa, dok je, ako se stvari izraze novcem, ono što su pokušali Vlahušić i Zlatar, barem stostruko gore.
Ali zašto sad spominjati Andreu Zlatar i prošlu vlast? Zar to nije način da se aboliraju oni koji upravo sad čine štetu i zar to nije način da se aktualna vlast na najperfidniji način zaštiti u nepočinstvima svake vrste? Na žalost, jok! Nije tako. A evo i zašto nije: kada Kino Europu kobajagi štite i od strašnoga Milana Bandića spašavaju oni koji su, bilo kao podržavatelji, bilo kao dio posluge, bilo kao njezini kadrovi, kao lica iz njenih kulturnih komisija, sudjelovali, makar i posredno, u njezinom političkom djelovanju, tada se cijela stvar pretvara u laž. Tada se više doista ne čini da je problem u tome što Milan Bandić radi s Kinom Europa i sa zgradom Židova Müllera (hajde, sad razmislite zašto vam smeta ovo: Židova Müllera i Bosanca Matića?), nego je problem u tome što isto to, ili nešto tomu neodoljivo slično, ne čini Andrea Zlatar. Nije problem u tome što svinjarije rade njihovi, nego je problem u tome što ih ne rade naši. A svinjarije se zovu svinjarijama samo zato što ih čine oni.
Kada se, puni bijesa i nemoći, sljedeći put zapitate kako to da se Zagrepčani ne bune protiv svoga gradonačelnika, zašto ne izlaze na ulice, kao što to čine građani stvarno velikih gradova, od Beograda, preko Torina i Bolonje, do Budimpešte i Berlina, zamislite se malo i nad ovom okolnošću. Ako mislite da nisam u pravu, ja vam se duboko ispričavam. Kao i gradonačelniku i njegovoj posluzi.