BRISELSKI POUČAK

Članstvo u EU doista otežava dezintegraciju nekih zemalja članica

Yves Herman, Enrique Calvo/Reuters / Profimedia, Abaca

U vrijeme katalonske krize, nastale zbog ekstremnih pozicija i reakcija vlade u Madridu i regionalnih vlasti u Barceloni, pojavile su se mnoge usporedbe slučajeva gdje bi regije tražile neovisnost. U takvim usporedbama mnogi kreću od konstatacije "ako mogu ovi, mogu i oni", kao što su i u reakcijama na zahtjeve Katalonaca često kao primjer spominjali Sloveniju, Hrvatsku, Crnu Goru i Kosovo.

Na prvi pogled neupućenima su takve usporedbe legitimne. Ali tko god je pažljivo pratio ranije primjere, poput onih u bivšoj Jugoslaviji, kao i druge primjere regija koje bi se u budućnosti mogle odcijepiti, primjerice Flandrija u Belgiji, ili koje su se već mogle odcijepiti da su htjele, poput Škotske, zna da sve ti slučajevi imaju svoje specifičnosti. Mogu se pronaći dodirne točke, ali uvijek postoje velike razlike.

Slovenski premijer Miro Cerar prošli je tjedan, za vrijeme summita Europske unije, objašnjavao novinarima zašto je slovenski primjer bio drukčiji. Kao jedan argument spomenuo je to što je današnja španjolska demokratska država, što Jugoslavija od koje se Slovenija odcijepila nije tada bila. Hrvatski premijer Andrej Plenković u slučaju Hrvatske rekao je da je kod nas volja naroda za neovisnost bila jasna, više od 90 posto, što nije slučaj u Kataloniji. Lideri Kosova, pak, uz spomen terora Miloševićeva režima i činjenice da se Jugoslavija raspala, spominju i to da je za njih neovisnost značila i slobodu.

Kad su glasnogovornika Europske komisije Margaritisa Schinasa novinari pitali zašto je Kosovo moglo dobiti neovisnost, a Katalonija ne može, on je nespretno odgovorio kako se to ne može usporediti jer je "Španjolska članica Europske unije". Kasnije je na ponovljeno pitanje rekao da je Kosovo specifičan slučaj zbog raznih međunarodnih rezolucija i procesa.

Zanimljivo je da zapravo Europska unija nije nikada rekla da Kosovo može biti neovisno. Za razliku od Hrvatske i Slovenije, kasnije i Crne Gore, kada je odluka o priznanju tih novostvorenih država bila zajednička, u slučaju Kosova je EU samo "primila na znanje" deklaraciju o neovisnosti, a državama članicama prepustila da same odluče kakve će odnose izgraditi s Kosovom.

Zbog toga što pet članica EU još nije priznalo Kosovo, Unija ima neutralan stav o statusu te države. Ni jedini dokument koji regulira ugovorne odnose EU i Kosova, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ne prejudicira stavove država članica Unije o statusu Kosova. Kosovo, s iznimkom Grčke, nisu priznale uglavnom države koje strahuju od mogućeg odcjepljenja svojih regija, a to nema nikakve veze s odnosima sa Srbijom.

Rumunjska zbog Mađara u Transilvaniji, Slovačka zbog mađarske manjine, Španjolska zbog Baskije i Katalonije te Cipar zbog okupiranog sjevera te otočne države. Takav strah primjerice nisu imale Belgija i Ujedinjena Kraljevina koje su među prvima priznale neovisnost Kosova.

Međutim, istina je da članstvo jedne države u EU itekako ima utjecaj na stav Europske unije o separatističkim tendencijama nekih regija. EU uvijek podržava stavove vlada zemalja članica, njihov ustavni poredak i ne miješa se u takva unutarnja pitanja. Ono što još više utječe na pokušaje osamostaljenja pojedinih regija unutar EU je takozvana "Prodijeva doktrina", koja je dobila ime po tadašnjem predsjedniku Europske komisije, a tumači EU Ugovor tako da svaku regiju koja napušta zemlju članicu i postane neovisna smatra kao teritorij izvan Unije. Da bi ponovo postala članica EU kao samostalna država, mora iznova tražiti članstvo, što jednoglasno moraju odobriti sve članice Europske unije.

Zanimljivo je da sve regije koje traže neovisnost, ili to potencijalno mogu tražiti ubuduće, ne žele izaći iz Europske unije. Štoviše, one su pro EU više nego same države čiji su dio. Procjenjuje se da je spoznaja da će napuštanjem Ujedinjene Kraljevine izaći i iz Europske unije imala utjecaj na stavove škotskih građana koji su na referendumu većinom glasova odbili neovisnost, iako je London dao odobrenje za taj referendum. Zato se sada u Škotskoj pojavljuju zahtjevi za novi referendum, jer su tada glasali ostati dijelom Kraljevine kako bi ostali u EU, a sada kao dio Ujedinjene Kraljevine moraju izaći iz Unije.

Ne zna se kakav je sada stav većine u Kataloniji, jer je moguće da su madridska represija i agresivno ponašanje povećali potporu za neovisnost. No, prema anketama tijekom ljeta, većina Katalonaca bila je protiv neovisnosti, vjerojatno svjesni da ideja da se mogu odcijepiti od Španjolske i ostati u Europskoj uniji nije ostvariva.

Razlike između Škotske i Katalonije su velike, kao što su i između Londona i Madrida. Očito da Britanci imaju razvijeniju svijest za demokraciju i politički dijalog od Španjolaca i drugačije gledaju na pravo naroda da sam odluči u svojoj sudbini. A takve odluke imaju cijenu i građani moraju snositi posljedice svojih odluka. I Madrid je mogao priznati pravo na referendum te zatim, vjerojatno i uz pomoć EU, voditi kampanju protiv.

No zajedničko je Škotima i Kataloncima to što su kao regije bogatije od prosjeka država u kojima jesu i privrženi su članstvu u Uniji.

Članstvo u EU, kao i neki druga teško rješiva pitanja razlog su zašto ni u Flandriji ne postoji potpora većine za neovisnost. Kao bogatija regija Belgije, Flandrija bi, kada bi se osamostalila, poslije Luksemburga bila najbogatija država članica EU. Ne bi bila ni mala: sa sedam milijuna stanovnika bila bi veća od Danske, Finske i desetak drugih članica. Međutim, ne bi mogli riješiti pitanje statusa Bruxellesa, glavnoga grada Belgije s većinskim frankofonim stanovništvom, koji je enklava opkoljena teritorijem flamanske regije i koji je i glavni grad Flandrije.

Problem bi bilo i članstvo države u međunarodnim organizacijama, pa tako i u EU i NATO-u, koje uz to imaju sjedište upravo u Bruxellesu. Tko bi bio sljednik Belgije u tim organizacijama i tko bi ispočetka morao tražiti članstvo? Primjer dezintegracije bivše Jugoslavije pokazuje da su najprije SRJ, zatim Srbija i Crna Gora te naposljetku Srbija, jedina koja je dobila neovisnost a da ju nije ni tražila, ostale kao sljednice bivše države i nisu morale tražiti članstvo u UN-u i nekim drugim međunarodnim organizacijama, za razliku od svih drugih država nastalih na tom području koje su to morale proći.

To bi čak i da se dogovore Valonci i Flamanci bilo teško i komplicirano. Zato razumni političari u Belgiji, a oni su ipak u većini, ne uspoređuju belgijsku situaciju ni s jednim drugim primjerom. Flandrija će se odcijepiti kada to budu htjeli i kada procjene da se o tome mogu dogovoriti, a ne zato što je Kosovo neovisno ili zato što to traže Katalonci. Zasad su Flamanci zadovoljni stupnjem autonomije, pogotovo zadnjom reformom, kojom je više od 17 milijardi eura godišnje iz državnog proračuna prebačeno na odgovornost regija. U Belgiji političari često spominju izreku da "ustav nije zapisan na kamenu" i uvijek, koliko god to bilo složeno, razgovaraju o njegovim promjenama i reformama. Gotovo svake četiri godine Belgija ima velike državne reforme.

Potpuno različiti primjeri su nedavni referendumi u Lombardiji i Venetu gdje stanovništvo želi veći stupanj autonomije, a ne i neovisnost.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani ovih je dana rekao kako postoji opravdani strah od stvaranja manjih država u EU i zato Unija neće podržati ni neovisnost Katalonije. Istina je da bi stvaranje neke nove države na teritoriju sadašnje članice Unije bila noćna mora i za Bruxelles. Čak i u slučaju sporazumnog odcjepljenja trebala bi ispregovarati članstvo s novim državom, promijeniti broj glasova u Vijeću, zastupnička mjesta u Europskom parlamentu.

Ali ni EU se ne smije ponašati kao da je to nemoguće jer i ono što je teško nije nemoguće. Ipak, za neovisnost jednog naroda potrebna je spremnost i volja, uključujući i spremnost na žrtvu i posljedice.

Hrvati, Slovenci, Albanci na Kosovu i Crnogorci bili su spremni platiti cijenu. Neovisnost su doživljavali kao jedini način potpune slobode.

A Škoti su želju za neovisnost više iskazivali na nogometnim stadionima i pivnicama nego na referendumu, kada su slobodno o tome mogli odlučivati. Za narod koji kalkulira što mu se isplati, a što ne, hoće li se neka banka u slučaju neovisnosti odseliti ili ne, teško se može reći da bezrezervno želi neovisnost i da je taj proces nepovratan.

Izdvajamo