KLASA OPTIMIST

ČOVJEK KOJI JE PRIHVATIO OVOZEMALJSKOG VRAPCA U RUCI Neštedimice je, neopterećen krivnjom trošio život, u inat debelim popovskim licemjerima

Zagreb, 120110.
Praska ulica.
Galerija Karas.
Otvorenje izlozbe Karikatura Davora Stambuka pod naslovom Iz pariskog lonca.
Na slici: Davor docekuje goste.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Nikad nitko nije vidio da je Davoru Štambuku virila košulja iz hlača. Po strani od većine nas koje alkohol pretvara u zgužvane, neobrijane, raščupane i slinave životinje, on je i nakon pete, sedme ili devete boce bio džentlmen, picnut kao da snima reklamu za Schwarzkopfov lak za kosu

Kad je umro Davor Štambuk, ulicom su prošle dvije časne sestre. Hodale su nikoga ne gledajući, ozbiljne, uspravne, nepokolebljive, nešto i ohole u svome uzvišenom i teškom zavjetu, a ja sam se u sebi nasmiješio. Doživio sam to kao znak, premda u znakove inače ne vjerujem. Bilo je tako prikladno da se minutu nakon što mi je došla vijest o smrti jednog karikaturista pojave dvije časne sestre jer znate kako su one česte u bezobraznim crtežima i vicevima. Napraviti od namrštenih djevica raspomamljene bludnice stari je humoristički trik koji uvijek upali. Od Boccaccia i Fellinija do Smoje i Štambuka na Mediteranu se stoljećima smiju čipkanim podvezicama ispod strogih redovničkih haljina.

Premda, jasno, to možete i drugačije doživjeti. Za časne sestre možete osjećati poštovanje ili divljenje, a mene, na primjer, katkad znaju ispuniti nelagodom. Njihova odluka da se tvrdo odupru moćnim silama prirode, odreknu tjelesnih užitaka i uskrate sebi sreću roditeljstva zbog navodnih onozemaljskih slasti, gotovo me ispunjava stravom. Jer, razumno je upitati, što ako nema ništa iza ovoga? Prezirno su odbacile svoj jedini život. Glupo su potrošile svoje kratko vrijeme na zemlji nadajući se nečemu što nitko nije vidio. Može li se čovjek nesigurnije okladiti od toga?

Čisto matematički, postojanje katoličkog raja, ili bilo kojega drugog raja, pravoslavnog ili protestantskog, kao i muslimanskog dženeta, nevjerojatnije od mogućnosti da NK Lokomotiva osvoji prvenstvo, a Jakov Sedlar Oscara za najbolju režiju. To što su časne sestre izabrale upravo je očajno. Rizik kockara koji je sav novac stavio na jedan broj pa užasnuto gleda kako kuglica od slonovače poskakuje na kotaču ruleta beznačajno je mali, ništavan prema riziku žena i muškaraca koji zbog nepouzdanog obećanja o vječnom blaženstvu spavaju na uskim, samotnim samostanskim posteljama.

Nasuprot takvim ljudima, moj pokojni prijatelj Davor Štambuk je bio vrlo oprezan. On je igrao na sigurno. Što bi se reklo, konzervativno je ulagao. Nitko ga na svijetu nije mogao uvjeriti da veliki dobitak leži s one strane groba i kako bi se možda trebao paziti, lišiti se stanovitih manjih, smrtnih veselja zbog nekih velikih, ali odgođenih, besmrtnih. Ovozemaljskog je vrapca u ruci Davor bez ostatka pretpostavljao onozemaljskom golubu na grani. Njemu nijedna čaša nije ostala nepopijena. Temeljit i ozbiljan, ako je damu mogao povaliti danas, taj je nije ostavljao za sutra.

Kod Draška, u njegovom omiljenom zagrebačkom restoranu, stavili su mu sliku s crnim florom, nekoliko cvjetova u vazu i upalili svijeću kod njegove slike, kako je i red, ali nitko ipak ne govori ono uobičajeno “on je sada na boljem mjestu” jer bi to bilo neumjesno. Vrijeđalo bi uspomenu na pokojnika. Za Davora Štambuka niti je bilo boljega mjesta od ovoga, niti je on neumjereno žudio nečemu boljemu na nebesima, nečemu povrh svoga ograničenog trajanja. Nema kod Draška, pravo da vam kažemo, ni nekakve velike žalosti. Ljudi se sjetno osmjehuju i bez riječi nazdravljaju sjećajući se pokojnog prijatelja, kakav je to samo gospodin bio.

I ako je bio pijan kao zemlja, njegov je svileni rubac iznad ovratnika košulje bio besprijekorno nabran, a valovita srebrena kosa uredno začešljana. Nikad nitko nije vidio da je Davoru Štambuku virila košulja iz hlača. Po strani od većine nas koje alkohol pretvara u zgužvane, neobrijane, raščupane i slinave životinje, on je i nakon pete, sedme ili devete boce bio džentlmen, picnut kao da snima reklamu za Schwarzkopfov lak za kosu. Nije ni frfljao, ni bio nepovezan, ni posrtao. Kad bi ustao, samo bi uvježbano oko primijetilo kako se u jednom malom trenutku lagano zaljuljao, ali trenutak kasnije opet bi bio savršeno okomit i pravocrtan. Premda je ustvari bio uništen, svojim bi lijepim, spikerskim baritonom nešto laskavo dobacio slatkoj šinjorini za susjednim stolom, a ona bi mu se zahvalno nasmiješila.

Lijepo je bilo s njim, učiti od jednoga kojemu je cijeli život bio od žena, vina, prijateljstva i smijeha. Da nismo poznavali Davora Štambuka, mislili bismo vjerojatno da takvi mediteranski hedonisti postoje samo u neorealističkim komedijama. Meni je to najvrednije što nam je ostavio, vrednije od tisuća njegovih sjajnih karikatura koje su objavljivane po cijelome svijetu i bit će objavljivane još desetljećima nakon što je umro - to kako je naš prijatelj uživao. Kako je neštedimice, rasipno trošio život, u inat debelim popovskim licemjerima što tvrde da tjelesne žudnje valja potisnuti. Neopterećen krivnjom, ne obazirući se na pozive na post i molitvu i ne vjerujući u obećanje o “boljem mjestu”, Davor je svoje osamdeset tri godine bekrijski profrajao. Sve što je imao ostavio je gostioničarima, za hranu i vino, ili na kiosku na Cvjetnom, za buket rosnih ruža, ako je smatrao kako kod neke dame nije bez izgleda, i naposljetku legao mrtav, bez ičega, ne nadajući se ničemu.

A ako štogod i ima, ja vjerujem da će mu se i tamo obradovati. Neće mu zamjeriti da nije petkom blagovao ribu ili bio osobito redovit na nedjeljnim službama. Davor Štambuk doći će pred nebeska vrata umjereno pijan, kao ovlaš hvatajući željezne rešetke, a sveti Petar će ga ljubazno dočekati s ključem njegove sobe, obavijestiti ga od koliko do koliko se u raju služi doručak i zamoliti da, ako je ikako moguće, ne psuje Gospu dok je Gospa u blizini.

“Dobar dan, ja imam preporuku kardinala Bozanića”, javit će se tada otraga neka časna sestra franjevka nestrpljivo.

“Molim vas, vidite da razgovaram s gospodinom Štambukom”, upozorit će je sveti Petar strogo.

Izdvajamo