Prije nekoliko tjedana nogometni klub Hajduk i navijačko udruženje Naš Hajduk predstavili su javnosti dokument pod naslovom “Analiza upravljanja hrvatskim nogometom - okviri za dobro upravljanje u sportu”. Riječ je o tekstu koji je načinio tim neimenovanih ekonomista i sociologa, a u kojem se analizira rad Hrvatskog nogometnog saveza kroz smjernice “Principa dobrog upravljanja u sportu” Europske unije.
Spomenuti dokument analizira cjelokupnu praksu i ustroj HNS-a, od novčanih tokova, preko sustava izbora, do etičkog kodeksa. Analiza - treba odmah reći - poznavateljima hrvatskog nogometa (ali i društva) neće donijeti mnogo revolucionarnih uvida. O svim problemima, kao i o svim preporukama za poboljšanja, pisano je mnogo puta. Ono što ponajviše može iznenaditi vezano za “Analizu upravljanja hrvatskim nogometom” jest činjenica da je - takav tekst uopće nastao.
Tijekom godina, naime, i nogometni moćnici, ali i brojni moji medijski kolege zatrpali su javnost planinom stereotipa o “huliganima”, “rulji s okuke” i “orjunašima iz Torcide”, a dio tog paketa stereotipa bio je i onaj o “klubu koji vodi ulica”. Pritom se nerijetko “zaboravljalo” spomenuti da tu “stihiju” i “ulicu” vode ljudi koji su u privatnom životu sociolozi, socijalni radnici ili liječnici, da ta “ulica” s dizajnerskim društvom organizira javne natječaje, kao i to da za ključne dokumente - poput ovog - angažira sveučilišne znanstvenike.
Oni koji priču o navijačkoj participaciji, dakle, znaju samo kroz bakljadu u St Etienneu, najednom će se naći iznenađeni kad pročitaju dokument koji prije izgleda kao da su ga sročili suradnici H-Altera i Lupige nego neofašisti u spitfajericama. Otkrili bi dokument koji sav frca od pozivanja na regulativu EU, koji je pun građanske participacije, transparentnosti i inkluzivnosti te u kojem je (primjerice) jedno od poglavlja posvećeno i uključivanju invalidnih osoba. Tako, ukratko, izgledaju programski akti za društvenu reformu kad ih prepustite “huliganima” i “ulici”.
Splitski dokument nastao je samo nekoliko tjedana nakon što je “tema” tog spisa - Hrvatski nogometni savez - odradio izbornu skupštinu i na toj izbornoj skupštini (re)izabrao starog/novog predsjednika Davora Šukera. Isti taj HNS je, pritom, već dulje od desetljeća izvorište silnog ogorčenja i građana i navijača, a u ovoj zemlji nema čovjeka koji ne zna zašto.
Riječ je o savezu na čijem čelu sjedi osuđeni džepar, u kojem je glavnu riječ desetljećima imao čovjek s ozbiljnim optužnicama. O savezu koji je žmirio na to da suci klubovima uzimaju reket, na to da klub i njegova filijala igraju u istom rangu natjecanja, o savezu koji je i reprezentaciju i Savez podredio privatnom biznisu jednog čovjeka, istodobno gospodara najvećeg kluba i menadžera većine reprezentativaca.
Konačno, to je savez koji je pustio da u dekadi navodne slave hrvatskog nogometa nogometno umru Varaždin, Šibenik, Zadar, Brod, Karlovac, a sada će i Pula i Vinkovci. Sve to vrijeme, međutim, postojao je zatvoreni krug insajderskih klijenata, lokalnih političara i poduzetnika kojem je cementni status quo odgovarao jer su iz te nepomične skrame proizlazili avionske karte, gostovanja, svečane lože i interni honorari. To je sustav koji je jednom davno usmena predaja nazvala “močvarom”, i ta je ramsarska prispodoba ostala zalijepljena za HNS do danas.
U trenutku kad je shvatio da to stanište komaraca ugrožava i njegov politički rejting, čak je i premijer Plenković rekao da je HNS sustav “koji je začahurio” te da ga “treba prozračiti”. Kako to “zračenje” izgleda, pratimo posljednjih dana. Omraženi Šuker dobio je još jedan mandat, ali mandat u kojem ga - tvrde upućeni - vlastiti pukovnici kane pretvoriti u šoguna bez stvarne moći.
U tipično plenkovićevskoj operaciji apaurinizacije konflikta, novi HNS oprezno demontira najtoksičnije predstavnike “starih snaga” i pobunjenicima na jugu šalje umilne poruke detanta. Stari sicilijanski pisac Lampedusa u “Gattopardu” je pisao kako “treba promijeniti sve, a da se ne bi promijenilo ništa”. Novi HNS, čini se, pokušava obrnuti tu krilaticu: treba promijeniti ništa, a da bi se promijenilo sve.
Kolike će te promjene biti i hoće li ih biti - ne znam. Ali, postoji nešto što znam. Njih, naime, nikad ne bi bilo da nije bilo bijesa zainteresiranih građana. Nikad ih ne bi bilo da nije bilo banera i skandiranja, mitinga i transparenata, u gorim slučajevima - bengalki i pajsera. Bez rezervoara građanskog bijesa, Mamić bi i danas neometan stolovao svojim ramsarskim, “začahurenim” imperijem.
Sve to pišem kao predugi uvod tekstu koji, međutim, neće biti ni o nogometu, ni o Nogometnom savezu. U ovom tekstu bih se, naime, bavio jednom drugom važnom institucijom hrvatskog društva. Institucijom koju također slamaju deseci afera. Institucijom koju su također pratili revizorski skandali, ideološki ispadi i sumnje na lopovluk. Institucijom u kojoj također - kao u HNS-u - jedna zatvorena oligarhija bira samu sebe. Riječ je, ukratko, o još jednoj “začahurenoj” ustanovi koju treba “prozračiti”, a za koju bi se jednako mogao zalijepiti močvarni pridjev. A ta je ustanova Sveučilište u Zagrebu.
Riječ je o ustanovi čija se važnost u hrvatskom društvu gotovo ne može precijeniti, ustanovi koja je alma mater tri četvrtine misleće Hrvatske, uključujući autora teksta koji čitate. Ta se ustanova, međutim, opredijelila da baš poput HNS-a postane i ostane močvara. Učinila je to više puta u novijoj povijesti, a posljednji put prošlog petka, kad je s lukašenkovsko-vučićevskih 77 posto glasova članova Senata za rektora (nanovo) izabrala Damira Borasa.
Tri četvrtine senata zagrebačkog sveučilišta izabralo je opet Damira Borasa - unatoč svemu. Unatoč činjenici da je tijekom cijelog prethodnog mandata generirao skandale. Unatoč tome što su fakulteti njegova sveučilišta jedan za drugim padali na reviziji zbog nekontroliranog krmčenja znanstvenih sredstava. Unatoč činjenici da je silom skršio najbolji studij filozofije u zemlji. Unatoč činjenici da je zgazio Hrvatske studije i novim, “svojim” HS-om otvorio 35 radnih mjesta, upošljavajući među inim splitske penzionere. Reizabrali su Borasa unatoč tome što je sveučilište koje vodi pretvorio u predmet podsmijeha izmišljanjem pseudotradicijskih rituala koje su duhoviti zlobnici nazvali “ministry of silly walk”.
Nije članove Senata smetalo ni to što je Boras za “savjetnika za kulturu” uzeo Jakova Sedlara, kriptofašista i nesumnjivo najraskošnijeg antitalenta kojeg su hrvatske pokretne slike porodile. Nije - na koncu - zagrebačku Universitas studiorum smetalo ni to što Boras ima gotovo 70 godina te što je radno mjesto i pravo na kandidaturu uspio održati akrobacijom, postavši profesor preparandije u Petrinji i nastavnik kolegija kojima se u životu nije bavio - poput vizualnih komunikacija. To je, naime, taj novoborasovski svijet u kojem svatko sve može: Sedlar režirati, Boras predavati vizualne komunikacije, a ja, recimo, operirati jetru. To je sustav vrijednosti koji danas službeno zagovara zagrebačko sveučilište.
A sve se to, ponavljam, nije dogodilo u nekoj nevažnoj instituciji koja se bavi nabijanjem kožnog mijeha. Ljudi koji su odabrali ramsarski kontinuitet nisu lokalni građevinski poduzetnici, vlasnici mjesnih kafića, koča i županijskih TV postaja. Močvarni status quo nisu izabrali ljudi kojima je biznis preprodaja senegalskih stopera ili uzimanje provizije pri transferu mlađahnih talenata. Borasa je izabrao cvijet učene gospode, gremij metropolitanskih profesora koji predaju u istim onim auditorijima u kojima su nekad predavali Andrija Štampar, Grga Novak, Neven Šegvić, Mirjana Gross.
U nekom paralelnom svemiru, zagrebačko je sveučilište moglo i moralo biti ustanova koja bi dala know-how za reformu čitavog našeg društva, od uprave do tehnologije i od bolnice do urbanizma. Ta ustanova danas, međutim, ustrajno odbija reformirati čak i samu sebe. Ta ustanova ustrajno bira učmali, žicarski, potkožnjački status quo, a kad se nađu rijetki koji taj status quo propituju, tada ih Borasov “kormilar” Ante Čović difamira optužujući ih za neologizam koji glasi “destrolucija”. Zagrebačko sveučilište postalo je institucija koja ne samo da nije akter promjene nego ulaže desetljetni napor - lobistički, politički i pravni - da promjenu suzbije. Zaboravite “Gattoparda”: u akademskom Zagrebu treba se ne promijeniti ništa, a da se ne promijeni ništa.
I tu dolazimo do posljednjeg, najturobnijeg aspekta ove priče. Kad su, naime, nakanili “isušiti” vlastitu “močvaru”, nogometni su navijači barem djelomično uspjeli - natjerali su tu hrpu politikantskih torbara da barem simulira “prozračenje”. Kad su zagovornici promjena na Sveučilištu krenuli “isušivati”, sistem ih je otresao repom kao tusti slon mušicu.
Kako je moguće da najumniji i najobrazovaniji ljudi nisu uspjeli u onome u čemu jesu klipani sa stajanja sjever? Zašto - jer se nisu služili šipkama i bengalkama? Nisu kosilicom crtali svastike i izazivali međunarodne incidente? Ili zato što nisu pohodili Plenkovićeve mitinge i skandirali protiv njega?
Je li štos u tome što u nogometu postoje semafor i rezultat koji se ne može fingirati? Ili što postoje tisuće kojima je nogomet važan, koji se bar mrvu u njega razumiju, pa su - neovisno o tome bili lijevi ili desni - kroz njega progledali i shvatili kako funkcionira (ne samo u nogometu) ortački kapitalizam?
Ne znam. Ali, kako god bilo, zagrebačkom je sveučilištu falilo nešto što bi poguralo promjene. Navijači? “Ulica”?