SUBOTNJA MATINEJA

Da je kulture, ovaj bi film vidjelo pola milijuna ljudi

Debitantski roman, naslova “Osmi povjerenik”, Renato Baretić objavio je kao četrdesetogodišnjak. I kao malo koji pisac, isprve je pogodio tonalitet, vrstu i karakter svojega književnog svijeta i talenta. Darovit imitator glasova, izumitelj fantastične leksike, koji je u durskom tonalitetu, onako veseljački, u stanju da ispriča žalobnu i sentimentalnu priču, i da njome zbunjuje publiku, koja iz grimase smijeha pređe u nervozan cerek, pa u plač. Sve je u “Osmom povjereniku” bilo dobro ugođeno i pogođeno, lijepo i tačno napisano, s mjerom i osjećajem, ali onda su, čim je knjiga izašla, za Baretića počeli problemi.

Prvo s čitateljima, naročito onim profesionalnim: uvjerili su pisca da je napisao eskapističku njuejdžersku fitnes priču o Hrvatskoj, zemlji tisuću otoka i o tome kako treba odustati od civilizacije i otići na Trećić, tojest na Vis ili na Lastovo, i tamo se odati zdravom životu. Baretić, istina, nije namjeravao da napiše takvu knjigu, nije mu to bilo ni na kraj pameti, ali vrlo brzo će on zaboraviti i kakve su mu bile namjere i što je to, zapravo, pisao. To je i normalno: čitatelji uvijek znaju više od pisca, jer oni su, to se barem pretpostavlja, čiste glave čitali knjigu, dok ju je on čitao na zor i u nemogućnosti da se emancipira od činjenice da ju je napisao.

Sljedeću je nevolju Baretić doživio s nagradama. Umjesto da ga ohrabre, one su ga zastrašile. Onim manje pametnim dijelom svijesti mislio je da je to sad to, i da će i svaka njegova sljedeća knjiga biti slavljena kao ta prva, dok je onaj pametniji Baretić bio prestravljen očekivanjima pred kojima se zatekao. I tom zastrašujućom dobronamjernošću kojom je te 2003. u odnosu na njega zračila cijela Hrvatske.

I tako je, umjesto da ostane pri svom duru i da onda iz njega izvlači nimalo durske emocije, umjesto da izmišlja ili izmješta jezike i da pomalo bude hrvatski Georges Perec, Baretić se fatalno uozbiljio, zakočio, promijenio tonalitet i napisao roman, jedan pa drugi, izvan sebe i svoga u “Osmom povjereniku” savršeno pogođenog dara. Na to se ista ona publika i kritika s najvećim oduševljenjem razočarala, a pisac se dekuražirao i stručno kazano sjebao, i olako kliznuo na društvenu, te pomalo i književnu marginu. Pritom, naravno, “Hotel Grand” i “Pričaj mi o njoj” opet su pročitani na krivi način. Ili uopće i nisu pročitani.

Debitantski film, naslova “Vidimo se”, Ivan Salaj snimio je osam godina ranije, kada je imao dvadeset i šest godina. S tim je filmom za neko vrijeme postao živa ikona one, danas već sasvim odumrle, kultivirane lijeve Hrvatske, koja je barem emocionalno sudjelovala u upravo završenom ratu, koja je imala svoje vukovare i svoje dubrovnike, ali je itekako pamtila i svoje jugoslavije, a istinski ju je morilo to što njezina priča nije ispričana i što se hrvatska kinematografija, ali i književnost, svode na crno-bijele igrokaze o tuđemu zlu i našoj patnji, u kojim i zlo i patnja djeluju jednako lažno i neautentično.

Od Salaja se nakon filma “Vidimo se” očekivalo da postane slikopisac tih dragocjenih, a izgubljenih nijansi tada još uvijek žive vukovarske patnje. U njega se, međutim, nisu stigli tako sladostrasno razočarati kao u Baretića. Gore od toga: Salaja su zaboravili. Sljedeće dvadeset i dvije godine nije snimio film. Pokušavao je, ali nije išlo. Zašto nije išlo? Utisnuo mi se karakterističan odgovor na to pitanje, kada sam ga prije desetak godina postavio jednom tadašnjem filmskom svemoćniku: zato što je osjetljiv! Šteta, prešutio sam tad, a ja sam baš mislio da romane i filmove trebaju graditi osjetljivi ljudi.

Film “Osmi povjerenik” ima vjerojatno stotinu mana. Međutim, većina njih mi je promakla, jer me je film ponio. Iako sam ga samo jednom gledao, već znam da bih i pri drugom-trećem gledanju također znao da “Osmi povjerenik” ima stotinu mana, ali bi mi isto promakle, jer me je film ponio. Možda kad bih ga gledao peti put da bih već bio u stanju da mu nabrajam mane. I to je osnovna razlika između Baretićeva i Salajeva djela: ono Baretićevo, uglavnom, nema izrazitijih mana. Roman je upravo onakav kakvim ga je pisac nakanio učiniti, i, naravno, kao i svaka stvarno dobra knjiga, još je malo bolji i mnogo pametniji od samoga pisca. Ali romanu (gotovo) bez mane i filmu sa stotinu mana zajedničko je ono važno: odlični su i jedan i drugi. Pa iako nije umjesno uspoređivati različite umjetničke vrste, ne bih mogao reći što mi se u ovom trenutku čini boljim, roman (skoro) bez mane ili film sa stotinu mana.

Salaj je Baretićevu priču ispričao tako što joj je promijenio tonalitet. Njegov “Osmi povjerenik” molski je film, tužna, predsmrtna pjesma, puna čiste vedrine. I, naravno, opet će biti krivo shvaćena: Trećić nije nikakva utopija, nikakav Vis i Lastovo za zagrebačke šminkere, trkače po nasipu i aj-ti sektor, a samo će poglup i slabo fokusiran gledatelj u filmu tražiti ili nalaziti nešto čemu bi se smijao. Upravo suprotno, “Osmi povjerenik” jedan je od tužnijih hrvatskih filmova u posljednjih tridesetak godina. Na barem tri mjesta umalo što me infarkt nije strefio od zora i truda da se ne rasplačem.

Film traje desetak minuta preko dva sata, a da gledatelja ne nažulja stolica na kojoj sjedi, niti mu se prispava. Dojam je, zapravo, sličan kao u mnogo kraćem i skroz različitom “Vidimo se”: Salaju je nedostajalo vremena, a onda i onog čime se filmsko vrijeme kupuje, da ispriča cijelu priču, onako kako je to naumio. “Osmi povjerenik” mogao je, a zapravo i trebao, trajati barem tri sata. Tada pojedine epizode ne bi bile skrajnute, nedovršene ili marginalizirane, zagrebačka priča povjerenika Mesnjaka ne bi ostala visiti, znalo bi se što mu je sa curom, nešto bi se zbilo i s premijerom, a i Trećićani bi ga malo ozbiljnije zlostavljali pri dolasku, i ne bi stvar završila samo na kolektivnom nedolasku na zbor građana… Ali sve je to tako nevažno prema čudnoj i čudesnoj ljepoti ovoga filma. U njegovoj autsajderskoj veličini.

Baretić nimalo nije insistirao na alegoričnosti svoga “Osmog povjerenika”. Alegoriju su, o avaj, i to površnu, budalastu kao iz priručnika za samopomoć, osmislili njegovi vjerni čitatatelji, na čelu s vajnim hrvatskim kritičarima. Salajev “Osmi povjerenik” je pak izrazito alegoričan. Što je, opet, sjajno za film, jednako kao što bi loše bilo za roman. Time što je nekoliko tisuća godina mlađi od književnosti, film je popustljiviji i prema emocijama i prema alegorijama. Tako je Salaj, recimo, u legendu o sukobu i sporu između Drugića i Trećića upjevao priču koja će se u zbilji tek dogoditi između Tonina i Julije, a sve to na način koji dopušta da se u odnos između dva otoka učitava koješta iz naše otužne hrvatske zbilje, a onda i iz prethodeće joj povijesti.

U Salajevom filmu ljubavna je priča mnogo važnija nego kod Baretića. Kod njega je, uostalom, na ovakav način i u ovom tonalitetu niti nema, kao što nema ni Ukrajinke Julije. I to što biva različito, a opet ne iznevjerava duh romana, u filmu je i najbolje. Pritom, Ivanu Salaju uspjelo je nešto što nikome drugom ne bi: ostao je dostojan Baretićeva jezičnog i imitatorskog dara, i sklonosti verbalnim igrama i ludorijama s načinom govora i s riječima. Na stranu trećićanski jezik, koji je u filmu sjajno re-kreiran, ali načini na koji Nadija Cvitanović, divna splitska glumica, govori hrvatski jezikom jedne Ukrajinke, a pogotovu kako genijalni Borko Perić govori iz novina naučeni hrvatski, izvedeni su savršeno, s mjerom i humorom. Zaista se ne sjećam nijednoga hrvatskog filma u posljednih par hiljada godina u kojem se ovako lijepo govorilo.

Ali ta ljubavna priča s otoka onkraj Hrvatske nešto je što bi se, ipak, trebalo prepričati, ali tako da se čitatelju ne naruši užitak prvog gledanja: Salaj je, služeći se Baretićem, ispričao jednu od arhajskih i prvotnih ljubavnih priča, kakve postoje u gotovo svakoj balkanskoj i otočnoj vukojebini, o mladiću kojeg je provincija otkinula od svijeta pa mu nije dala da ode, koji nekim čudom baš tu gdje jest sreće onu koja se samo zbog njega rodila. I tada se dogodi ono što se mora dogoditi da bi priča bila istinita. Majstorstvo ozbiljnog pripovjedača sastoji se u tome da arhajsku, tisuću hiljada puta ponovljenu i variranu priču ispriča tako da je mi čujemo prvi put. I onda umalo što se ne predstaviš Gospodu od tuge!

“Osmi povjerenik”, i prvi i drugi, završava hepiendom. Lažnim ili stvarnim? E, to je pitanje na koje nema odgovora. Baretiću nije uspjelo da ga čuju, iako su ga slavili. Hoće li Salaju uspjeti? Kada bi postojali ozbiljni televizijski programi iz kulture i kada bi doista bilo kulturnih rubrika u novinama, ali i kada bi u Hrvatskoj postojala kina, “Osmog povjerenika” vidjelo bi pola milijuna ljudi, iz čega se onda razvilo razumijevanje i njegova alegorijskog sloja. Ovako, ništa. Ostrvljenom gledatelju, koji je film gledao u nekom zagrebačkom sinepleksu usred trgovačkog centra, što podsjeća na frankfurtski kolodvorski video-jebarnik, ostaje samo da sav raznježen u mislima grli oba autora i sve Salajeve glumce, redom. Iako su mladi i zdravi, život je pred njima i svašta će još, akobogda, napisati i snimiti, “Osmi povjerenik” Baretićevo je i Salajevo testamentarno djelo.

Izdvajamo