OŠTRI REZOVI

Da, nitko se neće živ izvući iz ovog života, ali kud baš zbog trknutih

Slobodna Dalmacija

Uvijek ima trknutih. Neke pukne tramvaj, neki padnu s bicikla pa se ne sjećaju, a neke priroda sredi pa budu takvi bez nasilnih događaja. Neke odvuče mantra pa se ne vrate do kraja. TBF je otpjevao većinu slučajeva poznatih iz medicinske enciklopedije, ali uvijek ima još. Neki budu vizionari pa izmisle Facebook, drugi pošalju automobil u svemir, neki se bace padobranom s ruba atmosfere, neke smatraju idealistima pa pišu pjesme kao Lennon, drugima autori romana daju da se krivo zaljubljuju pa se bace pod vlak, ima onih što se proglase Napoleonom, kraljem ili princem, šefom krize, poglavicom ili gusarom, a nekima se eto zalomi sitna stvar da povjeruju kako stvarno imaju blisku vezu s Bogom. Možda i imaju, pa nisu dakle u skupini maknutih nego sasvim zdravih, ali s pozicije nevjernika ta stvar uvijek izgleda čudno. Gotovo zanimljivo. Vjerojatno u nakani da pomogne ljudima, jer sve su namjere, pa i sasvim uvrnute, motivirane nečim dobrim, svećenik Josip Delaš pozvao je vjernike Sirobuje na misu. Ljudima treba podrška, treba im drug koji za njih neće biti opasan i prilično je logično uputiti ih Bogu. Još se nitko nije zeznuo s njime pa da je liječniku rekao da je virus pokupio direktno s neba. Molitva tu, realno, može pomoći. Smiri čovjeka to brojanje krunice, navedu ga molitve da promisli o tome kako biti bolji i, načelno, ne bi trebalo biti velike nevolje ako je čovjek vjernik. Najveći broj svećenika su oni koji pomažu ljudima, znaju procijeniti kako postupiti u izazovnim situacijama kao što je ova kada se zaraza širi među prijateljima, pa onda unutar obitelji. Većina ih i razumije da nije najbolje za vjernike da se okupljaju. Neki ih zezaju pa navedu da kleknu nasred ceste ili po Jarunu pa ih križem u zraku blagoslove, ali i to bude podnošljivo sa zdravstvene pozicije. I onda se pojavi neki, kao don Josip Delaš, koji pobijedi sve ludosti, zbog kojega se čak i Crkva u Hrvata mora ispričavati i objašnjavati da je riječ o nekontroliranoj osobi. Čovjek jednostavno vjeruje.

Vjeruje u tko zna što i koga, ali inzistira da vjernici dolaze na njegove mise. Hoće ih sve vidjeti na okupu, hoće taj privid normalnosti kada svi dođu, osmjehuju se u tišini i pozdravljaju klimanjem glave, usred si mise pruže ruku, kupe crkvene novine i odu blagoslovljeni kućama. Samo što bi neki otišao i s virusom kojega nije imao pri dolasku. A koronavirus je, po svemu sudeći, sam vrag. Pojede pluća, gadno se odlazi odavde. Nema pozdrava s voljenima, ne pojavi se svećenik koji bi dao posljednji oprost, legne se u bolesnički krevet i ako se sve zakomplicira, samo je patnja, patnja i patnja prije nego sve prestane. Zato smo svi oprezni, ne iz vica ili ideologije. Kada je policija došla upozoriti don Josipa da se ne može tako igrati sa životima ljudi, svećenik je povikao na policajca: - Bog ako postoji, a postoji, kaznit će te. Bože, jel me čuješ? Kazni ga na moj zahtjev - zapovijedao je Bogu i proklinjao policajca koji je možda vjernik, možda nije, ali mu svakako nije drago slušati kako mu stariji čovjek želi zlo. Kao vještac, najgori s onog svijeta. Nema taj veze s naukom o ljubavi i miru među ljudima, taj je zao. Crkvu je bilo stid. Zamolila je vjernike za oprost što su im ponudili don Josipa, čovjeka koji ih vodi ravno u zarazu. Poručili su svima da i zbog vjere moraju biti pametni, čuvati sebe i druge. A onda se pojavi još jedan, don Nikola Galov iz segetske Župe Gospe od ružarija. I on bi vjernike na misi. To valjda stvarno dijele posljednju pomast pa da ne hodaju do umirućih. Ionako se nitko neće izvući iz ovoga života. Ali, kud baš zbog trknutih?

Izdvajamo