Veli predsjednik Donald J. Trump: "Ako Islamska Država čini ono što nitko od nas nije čuo još od srednjeg vijeka, bih li se ja trebao opirati waterboardingu?". I nastavlja, u istom intervjuu ABC-u 25 siječnja: "Što se mene tiče, protiv vatre se moramo boriti vatrom." Jer, kaže također, nekoliko sati ranije su mu u obavještajnim vrhovima objasnili da "tortura funkcionira".
Ako nešto funkcionira, zašto ne primijeniti? Zbog onih mekušaca, raznih ekologista, moralista, humanista i kako se sve ne zovu rođeni gubitnici koji izmišljaju razloge da se ne bi, kao muškarci, suočili s izazovom i svladali ga, odvažno i bez milosti?
Tko je, uostalom, bio protiv torture? Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789 - pa kako je završila ta njihova revolucija? Porazom. Rođeni gubitnici i genetski kukavice - mamini mezimci koji problijede na samu pomisao na waterboarding, ili na tradicionalne metode poput čupanja noktiju, lomljenja prstiju, vješanja o ruke svezane na leđima dok se ramena ne iščaše i slične uvjerljive metode navođenja na priznanje - izmislili su svu silu kukavičkih pamfleta protiv torture.
Tu su dva dokumenta Ujedinjenih naroda: Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948 te Konvencija protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984. Pa što su ti Ujedinjeni narodi postigli? Koga su uvjerili i u što? Eno se po Palestini 70 godina vrte kao piškur u loncu, pa ih svaki general sredi kao balavce, čak i samo s jednim okom. Eno Evropska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1987, pa što vrijedi ta Evropa? Smioni Englezi izlaze odatle, uskoro će i Nizozemci, iz te mekušne gomile koju par navijača bilo kojega engleskog kluba, ili Feyenorda, baci na koljena da joj treba nekoliko dana samo da pomete krš.
Smekšali su se i u Njemačkoj, odakle je Trumpov djed s pravom utekao (kao dezerter, doduše, jer im vojska nije valjala, da je bila čemu svu bi tu mekušnu bulumentu smlavila još u prvome svjetskom ratu, drugi im ne bi ni trebao). Njihov bivši ministar vanjskih poslova Steinmeier usuđuje se reći: "Ovdje nije riječ o sitnim stvarima. Riječ je o temeljnim pitanjima u našem samorazumijevanju, primjerice u stavu o mučenju." Samorazumijevanju? Samo se po sebi razumije da se primjenjuje ono što funkcionira.
Tortura, čudna mi čuda… Zar ima države bez ikakve torture, barem male, pri uhidbi, tek tako da se uhićenoga potakne priznati, sve je to radi pravde, dašto? Tko je taj koga policija nije barem dvaput-triput mlatnula? Prijavljuje samo tužibaba, druker. Muško kaže da se spotaknulo niza stube, ali pamti, pa vrati. Tortura je tema za dječju pjesmicu: Lora sim, što je s tim, Dretelj tam, što ja znam?
Eto, nije Predsjedniku do torture tek tako, iz zabave, ima on i drugih zabava: s novcem koji posjeduje, kaže, može koga hoće uhvatiti za onu stvar, tehnika narodu. Tortura je nužna, jer "na vatru valja odgovoriti vatrom".
Imali su i Hrvati muževa (ne jednoga) koji su znali da se rat ne dobiva sa časnim sestrama, štogod kardinal Kuharić govorio o tome kako s neprijateljem. Imali su jednoga koji je, za razliku od Trumpa, bio ne samo državnik nego i književnik, pa je njegovo geslo formulirao baš poetski, u devetercu: "Na ljutu ranu - ljutu travu!"
Da je slučajno bio u prilici u ona doba čuti što će govoriti Donald J. Trump, prikladan izraz američke političke nacije, vjerojatno taj književnik, dr. Ante Pavelić (pravnik, ne zubar), ne bi onomad objavio rat Sjedinjenim Državama Amerike.
Dapače, vjerojatno bi osjetio "pobratimstvo lica u svemiru" čim bi čuo kako tajkun na vlasti, rodom iz New Yorka, rezonira baš kao odvjetnik na vlasti, a rodom iz Bradine. A možda bi i predsjednik Trump, ako mu netko iz familije ushtjedne to prevesti, našao umjesnim Ujevićev stih: "Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive." Jer, naravno, Pavelićeve misli nisu umrle s Pavelićem. Življe su danas nego onda.
Onda, ako "Islamska Država" primjenjuje torturu, zašto se ustručavati od torture? Možda zato što se pokazalo da tortura ipak nije djelotvorna, jer pod mukama ljudi priznaju i da su vještice i da ih je Sotona jahao, samo da ih ubiju i da muke prestanu. Možda pak samo zbog inog razloga, nebitnoga, nefunkcionalnoga, ali nekome još možda ipak važnoga: da se razlikuje od barbara, od krvoločnih gadova, da se ne spadne na njihovu razinu, bez obzira na količinu i bolnost uvrede. Radi nemuževnoga, mekušnoga, gubitničkog principa: Ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi učine.
Užasno je, brutalno, kako su skončali Mussolini, Ceauşescu, Gaddafi… I oni su mučili, dok im se moglo.