Pomalo se vraćamo u stvarnost. Nakon kolektivne nacionalne sreće, zadovoljstva i ponosa igrom i rezultatom nogometne reprezentacije nacija se dan za danom otrežnjava i vraća u depresivno obojenu rutinu. U prvi plan opet izbijaju stare teme, sukobi i podjele.
Iz mamurluka je izronio Zlatko Dalić, izbornik vrste koja je ostvarila nezabilježen uspjeh i uvela nas u finale SP-a. Od čovjeka kojemu smo ispisivali hvalospjeve, divili se njegovu znanju, samokontroli, respektiranju svojih igrača, ali i protivnika, isticali njegovu veličinu u poniznosti, te kovali u zvijezde svaku riječ jer je u njima promicao zalaganje, trud i predani rad, na kraju smo doživjeli razočaranje.
Neki od nas nisu mogli prihvatiti da je Dalić, kojega se doživljavalo kao čistu i neokaljanu česticu koja svijetli u nogometnoj močvari, odmah po povratku pohrlio u zagrljaj Marku Perkoviću Thompsonu i više nego kontroverznom Bujancu. Zatečeni se pitamo koji je Dalić pravi. Je li to onaj izbornik kojega smo gledali u Rusiji, ili onaj koji se u Varaždinu obrecnuo na novinare kad su ga pitali za Thompsona. No, pitanje je pogrešno, i promašeno. Samo je jedan Zlatko Dalić, a on se bavi nogometom i pokazao je da je vrsni trener. Činjenica da voli Thompsona, da se opušta uz njegove pjesme, i da mu je milo Bujančevo društvo ne umanjuje njegov uspjeh, ne utječe na činjenicu da je cijelom narodu, zajedno s igračima, priuštio dane ponosa i sreće.
Govori samo to da Dalić ne dijeli političke stavove s građanima i navijačima kojima već na spomen Bujanca pada mrak na oči, a kad čuju za Thompsona, jedina im je asocijacija ustaški poklič “Za dom spremni” i desnica u zraku. Daliću se može zamjeriti što kao izbornik nije imao nešto više sluha za konotacije koje za sobom povlači Thompson i što je inzistirao na njemu znajući da će Thompsonovo pojavljivanje u autobusu kojim su reprezentativci prevezeni na Jelačićev trg i njegov nastup izazvati negativne reakcije dijela domaće, ali i strane javnosti. No, Thompson je Dalićev ukus, ali nije njegov teret, niti je on pozvan da ga rješava.
Cijelo prvenstvo obilježeno nevjerojatnim uspjehom “vatrenih” na vrlo je jednostavan način pokazalo kako stvari stoje i tko je za što odgovoran. Vidjelo se da Hrvati nisu depresivan narod zato što mu je to utkano u mentalni sklop, kao i da je podjela društva na “ustaše i partizane” umjetna i nametnuta. Sve koji to tvrde demantiralo je pola milijuna ljudi koji su se okupili u Zagrebu i satima na suncu, a onda kiši, čekali nogometaše i veselili se bez ijednog ozbiljnijeg incidenta.
Podjelu u narodu forsiraju loši političari i kriminalci koji nalaze zajednički interes u mutljavini i zavadi skrivajući se s rukom na srcu iza domoljublja i hrvatstva koje prisvajaju i kradu jednako besramno kao i materijalna bogatstva. I upravo su se oni, bahati i uvjereni da im nitko ništa ne može, gurnuli u prve redove, zgrabili najbolje i najskuplje karte za polufinale i finale u Moskvi i cijeloj zemlji pokazali gdje je korijen hrvatske depresije i podjela.
Sanader, Tomislav Horvatinčić, Damir Vrbanović i takva svita koja se rasporedila po VIP ložama njihov je produkt i doprinos (ne)sreći nacije. Loši i traljavi suci u sinergiji s politikom koja je dobila povjerenje birača jer je davala nadu da će unijeti promjene, a zapravo se bori za vlastiti opstanak tvrdeći kako je to stabilnost, održavaju na životu bolesno političko tkivo sljubljeno s kriminalom koje radi vlastitog probitka truje naciju.
Zadnji izbori u Hrvatskom nogometnom savezu (HNS) pokazali su da formalno vodstvo HDZ-a nije ono koje, barem u nekim segmentima, doista i vlada. Isto vrijedi kod promicanja fašizma i ustaštva. Aktualna Vlada to ne odobrava, ali nema snage donijeti zakone kojima će to zabraniti. Obračun s kriminalom, stvaranje zdravijeg okvira u kojemu će funkcionirati pravosuđe, te zabrana promicanja fašizma posao su Vlade. Za to je mandat dobio Andrej Plenković. To nisu problemi kojima bi se trebao baviti Dalić. On je svoj posao obavio, i to fantastično.