LABIRINT POLITIKE

Dan 18. 11. treba obilježavati, ali nije dan koji treba praznovati

Vukovar, 030519
Premijer Andrej Plenkovic obisao je radove na obnovi vodotornja u drustvu gradonacelnika Ivana Penave.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elvedji / CROPIX

Andrej Plenković u Vukovaru

Ovakve se odluke ne smiju donositi zbog mobiliziranja birača na predstojećim izborima, državnim i unutarstranačkim

Srbija je vjerojatno jedina država u kojoj se slave dva najveća poraza u nacionalnoj povijesti. U tamošnjoj javnosti na pijedestal su postavljeni Bitka na Kosovu polju iz 1389. godine te Albanska golgota iz 1915.; u prvom slučaju radi se o porazu od Turaka, koji je u idućim desetljećima doveo do propasti srednjovjekovne srpske države i četiri stoljeća života pod Osmanlijama, a u drugom, o masovnom bijegu pred Nijemcima i smrti nekoliko desetaka tisuća vojnika i civila u albanskim planinama.

Iako su u oba navrata bili gubitnici, Srbi slave samo ratove i poraze, kao što je prošle godine rekao Aleksandar Vučić.

A sad se - voljom Andreja Plenkovića i Hrvatske demokratske zajednice - nešto slično događa u Hrvatskoj. Novi blagdan i, prema tome, neradni dan bit će 18. studenoga, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Dan najveće tragedije u novijoj hrvatskoj povijesti trebao bi biti proglašen praznikom. A zašto? Zna se - za glasove na idućim predsjedničkim i parlamentarnim izborima jer sva istraživanja pokazuju da i HDZ i Kolinda Grabar-Kitarović više ni približno ne mogu biti sigurni u pobjedu, kao što su bili prije desetak mjeseci.

Zato su odlučili sitno ušićariti upravo tamo gdje se ne smije. Na Vukovaru. Ono što su u drugim zemljama i za druge narode Guernica, Alamo, Staljingrad i Srebrenica, Hrvatskoj je Vukovar. Simbol žrtve, hrabrosti, otpora i neslomljivosti. Osamnaesti studenoga 1991. jest dan koji treba obilježavati, ali nije dan koji treba praznovati. To je bio dan poraza i patnje, koji se posljednjih godina pokušava dramatično politizirati. Umjesto da se slavi dan reintegracije Vukovara i Podunavlja u pravni poredak Hrvatske, HDZ će izabrati obilježavanje datuma koji predstavlja tragediju.

U ovom slučaju čak će notorni desničar kakav je Anto Đapić predstavljati glas razuma pa upozoriti kako se nacionalnim blagdanima obilježavaju pobjede u funkciji ostvarivanja državnosti, a ne porazi pa “zato ne možemo slaviti kao blagdan niti jedan datum koji, recimo, obilježava križni put jer smrt i trenutni poraz nije za slavlje, ali moramo se toga prisjećati s dubokim poštovanjem”, ispravno će argumentirati Đapić.

Ali oni koji su ovako odlučili znaju da pred kritičare stavljaju užasnu moralnu ucjenu. Dok je sasvim legitimno ismijavati odluku o vraćanju 30. svibnja kao Dana državnosti, što je banalno jer toga dana Hrvatska je bila debelo u Jugoslaviji i nije imala “d” od državnosti, suprotstaviti se proglašenju praznika na dan vukovarske golgote podrazumijeva da će vas proglasiti izdajnikom ili, u najmanju ruku, kao nekoga tko ne poštuje žrtve.

Prava je istina potpuno drukčija. Odluke o važnim datumima trebaju se donositi, ako već nije moguć društveni konsenzus, onda barem dogovorom onih koji predstavljaju uvjerljivu većinu u državi. Prije svega, ovakve se odluke ne donose zbog mobiliziranja birača na predstojećim izborima, državnim i unutarstranačkim. A ova je donesena baš zato da se Plenković i Kolinda mogu popeti na pozornicu i objaviti “jedino se mi brinemo o žrtvama Vukovara i Škabrnje, a ne opozicija”, što se može prevesti kao “mi smo uz vas, na izborima glasajte za nas”.

Koliko je to uspješna taktika, Plenković je osjetio već poslije dva dana. Odluka o praznicima još se nije osušila, a vukovarski gradonačelnik Ivan Penava obznanio je da razmišlja o kandidaturi za predsjednika HDZ-a, nezadovoljan Vladinom politikom prema Vukovaru.

Izdvajamo