Pred desetak godina moja se dugogodišnja znanica zaposlila kao nastavnica u jednoj splitskoj školi. Početkom rujna puna je entuzijazma stigla u novu radnu sredinu, orna da se upozna s kolegama, da nakon prvog zvona zgrabi dnevnik i ode na prvi sat.
Uoči prvog sata, međutim, u zbornicu je ušao ravnatelj. Sjeo je na čelo nastavničkog stola i glasno pozvao nastavnike da novu školsku godinu otpočnu zajedničkom molitvom. Moja je prijateljica - trebam to reći - ateistica iz sekularne gradske obitelji u kojoj vjera nije imala nikakvu ulogu. Tog jutra, međutim, našla se u novoj sredini, okružena nepoznatim ljudima koji su o njoj tek trebali stvoriti sud. Počela je, valjda poput mnogih u toj sobi, otvarati usta i nerazgovjetno mrmljati molitvu koja joj nije značila ništa. Kasnije mi je ispričala da se nikad, ali baš nikad u životu nije osjećala tako postiđeno.
Tog dana, u toj zbornici, vjera je prestala biti samo vjera, a postala je ideologija. Tog dana i na tom mjestu jedno je društvo prestalo biti republika, a postalo ono što se u našem političkom žargonu - kolokvijalno, no nažalost posve pogrešno - naziva “džamahirija”.
Termin “džamahirija” kao termin za novu klerikaliziranu Hrvatsku skovao je, ako me sjećanje pamti, Zoran Milanović negdje potkraj svog mandata. Od tada do danas termin se “džamahirija” koristio s vremena na vrijeme u liberalnim i lijevim krugovima, obično onda kad bi se (a to je bilo često) probudile katoličke inicijative kojima je cilj bilo interveniranje u prostor obitelji, zdravstva i školstva. Taj termin, za početak, nije baš najsretnije izabran. “Džamahirija” - naime - nije, niti je ikad bila vjerska država. Taj termin koristio je u Libiji pukovnik Moamar al-Gadafi za svoju verziju socijalizma pomiješanog s primjesama arapskog nacionalizma i Kardeljeva samoupravljanja - pri čemu u Gadafijevoj ideologiji vjera jest igrala stanovito, no nipošto središnje mjesto, a po stupnju klerikaliziranosti današnja je Hrvatska već sada više “džamahirija” od izvorišne libijske jamahiriye. Ako između katoličko-klerikalne ideologije Kaczynskog, Planinića i Željke Markić te libijskog socijalizma i postoji kakva sličnost, ona se uglavnom svodi na poimanje uloge žene, koja se u obje ideologije poima ponajviše kao rodilja i biološki supstrat nacije. Stoga je metafora “džamahirije” - ukratko - pogrešno odabrana, i pošpricana s ponešto primjesa protuislamskog kulturalnog rasizma.
No - kao što “tajkun” u nas ne znači isto što je značilo u Americi 80-ih, tako se i “džamahirija” u Hrvatskoj uvriježila kao dopadljiva naljepnica za opću klerikalizaciju društva koja je čvrsto postavljena ranih 90-ih, da bi u posljednje četiri godine dobila novi zamašnjak. Upravo u tom značenju termin je “džamahirija” upotrijebio bivši predsjednik Ivo Josipović kad se ovog tjedna na Fejsu osvrnuo na overdouz vjerskih sadržaja na javnoj TV i radiju uoči Veliku Gospe. Tom prilikom Josipović je - bez upitnika - napisao kako je “Hrvatska sekularna država, a nije katolička džamahirija”. Na Josipovićevu Fejs objavu u hipu su se i gorljivo obrušile katoličke udruge i vjerski portali, a udruga Vigilare Vice Johna Batarele izjavu je komentirala kao “uvredljivu, mrzilačku i diskriminirajuću”. Zatražili su od Josipovića ispriku, koju je on odbio dati, a Vigilare je najavio i mogućnost kaznene prijave.
Ono što je - međutim - najzanimljivije u reakcijama klerikalnih organizacija jest sveprisutno osjećanje samoviktimiziranosti. I Batarelo, kao i niz drugih katoličkih aktivista koji su reagirali na Josipovićevu izjavu, obznanili su da se osjećaju “diskriminirani” te da je u Hrvatskoj - po njihovu mišljenju - svaka manjina zaštićena od šikaniranja i uvreda, a - eto - katolička (oni bi to sročili “hrvatska”) većina nije.
A upravo taj argument pokazuje koliko je hrvatska klerikalna ideologija duboko nesvjesna svoje uloge u društvu. Tvrdnja po kojoj su katolici u Hrvatskoj šikanirani i imaju manja prava od drugih jasno pokazuje da je hrvatska klerikalna ideologija otupjela na svoju trenutnu društvenu poziciju. Ljudi kao što je Batarelo kao da ne vide da je ideologija koju promiču prestala biti legitimno, hvalevrijedno intimno vjersko osjećanje te da je postala zagušljivi, opresivni mehanizam koji isključuje slabije, ranjive i drukčije. Ideologija koju promovira gospodin Batarelo danas u hrvatskom društvu ima istu onu ulogu koju je javna molitva imala u splitskoj zbornici s početka mog teksta. Ona ima istu ulogu koju ima monstruozni betonski zvonik koji se nadvija nad Mostarom, ili koji ima groteskni gigantski križ nad skopskim Vodnom. Klerikalna ideologija u Hrvatskoj danas ima ulogu onog koji podčinjava i postiđuje, koji ograđuje “nas” i “njih” te podsjeća da “ovdje vladamo mi”.
Nekom tko stvarno živi u ovom društvu - a Batarelo kao da ne spada u takve - ovu je tvrdnju jedva potrebno argumentirati. Taj stroj za podčinjavanje počinje već u školi. Počinje onog trenutka kad se djeca nereligioznih (ili nekatoličkih) obitelji krotko upisuju na vjeronauk da u konzervativnim ili homogenim sredinama ne bi bili obilježeni kao drukčiji. Počinje onog trenutka kad djeca koja ne idu na vjeronauk poput aveti vise u ledenom školskom hodniku dok su im kolege u toploj učionici. Nastavlja se onog časa kad učenici koji u srednjoj školi slušaju etiku moraju dolaziti u školu u sedam i četvrt ujutro, jer je nastava za one koji ne slušaju “neobavezni” vjeronauk organizirana u predsatu. Isključivanja, međutim nije imun ni onaj koji se kompromisno pokloni i pohađa vjeronauk, jer će tamo biti poškropljen zanimljivim “uvidima” poput onog da je Stepinac bio antifašist, ili da su za Auschwitz krivi ateisti (uzgred - jesu li oni krivi i za Jasenovac?). Proces podčinjavanja nastavlja se strategijom dodjele sakramenata, po kojoj mladić agnostik ne može ispuniti želju svojoj katoličkoj curi i priuštiti joj vjenčanje u crkvi, a da ne prođe podčinjavajuću torturu skupljanja sakramenata i predbračnog tečaja. Podčinjavajuća opresija - nadalje - nastavlja se kroz široko područje obitelji i spolnosti. Zbog te opresije homoseksualni partner ne može na intenzivnoj njezi posjetiti čovjeka s kojim je u skladnoj vezi desetljećima, jer “nije obitelj”. Zbog te opresije izvanbračni partneri su izloženi nesnosnim komplikacijama oko nasljeđivanja. Zbog te opresije ljudi drugih vjeroispovijesti niječu svoj konfesionalni identitet i mimikrijski se prikrivaju pod plaštom većine. Dio tog zagušujućeg pritiska su i memorijalne prakse te javne ceremonije, u kojima se klerikalna ideologija bestidno prepliće s nacionalističkim imaginarijem. Ekstremni primjeri te odvratne i bezbožne alijanse nacionalizma i klerikalizma grunu s vremena na vrijeme - recimo, kad biskup na aerodromu dočekuje ratne zločince, ili kad Glas Koncila objavljuje negacionističke tekstove o hrvatskom udjelu u nacističkom genocidu. Sastavni dio te opresivne klime jest i dodvornički, konvertitski neumjereni i neumjesno prekomjerni vjerski program javne RTV, program na koji se, uostalom, Josipović i okomio. Taj program se u svrsi i u stupnju bezočnosti ne razlikuje od križa na Humu ili golemog betonskog menhira koji se nadiže nad mostarskom čaršijom. Smisao tog programa nije da nekog preobrati ili pouči. Njegov je smisao u golom smislu performativan. On treba pokazati da sada “vladamo mi”, i da se “vi” drukčiji morate - poput moje nastavnice prijateljice u školskoj zbornici - ili mimikrijski prikriti ili simbolički isključiti.
Josipović, dakle, nije napao vjeru. Uostalom, teško mi je i zamisliti nešto što bi bilo do te mjere suprotno esenciji kršćanske vjere od ovakve klerikalne ideologije. On je napao jednu represivnu ideologiju koja se prikriva iza nabožnosti, ideologiju koja drži da postoji jedan normativni model hrvatstva vezan uz katoličku crkvu, ideologiju koja drži da većina ima pravo manjini nametati svoje privatne svjetonazorske preferencije te koja one koji misle drukčije isključuje iz kanona “hrvatstva”, tretirajući neistomišljenike kao heretike ili otpadnike, ako ne i izdajnike.
Hrvatska konzervativna klerikalna scena sklona je riječ “ideologija” koristiti u krajnje pejorativnom značenju. “Rodna ideologija” za njih je zlo - valjda - samim tim što je “ideologija”, a “totalitarne ideologije” podesna je formula da se preko njih relativizirajuće prespoje “Maršal, Führer i Generalissimus” - kako je zgodno sročio biskup Košić. Pri tom je zapanjujuće da čak ni pametni ljudi s konzervativnog pola nisu spremni vlastitu ideologiju klerikalnog nacionalizma imenovati kao ono što jest - dakle, ideologija. Izbjegavajući tu riječ, oni vlastitu ideologiju prodaju kao “prirodno stanje”, “samorazumljivu misao”, što je - naravno - strategija koje su se laćale sve ideologije (pa i Gadafijeva jamahiriya).
No, ideologija klerikalnog nacionalizma naprosto jest - ideologija. Štoviše, ta je ideologija jedna od nekoliko autoritarnih, krvavih ideologija, koja je u 19. i 20. stoljeću kriva za nebrojena krvoprolića u jednakoj mjeri kao i fašizam ili lenjinizam. No, za razliku od komunizma, tako sveprisutnog u biskupskim poslanicama, ova nedemokratska ideologija nije mrtva. Štoviše, ona je u Hrvatskoj sasvim blizu tome da uspostavi opresivni ideološki monopol. Ako je to ono što je Josipović (netočno) opisao kao “džamahiriju”, onda mi jednom nogom već jesmo “džamahirija”. A to je problem. Problem za sve - a najviše za pristojne kršćane, koji se moraju osjećati nelagodno kad se njihova življena vjera pervertira u nametljivu, deklamatorsku ideološku okaminu.