"Bolje ovako!", "Ovako smo mirniji!" - komentirali su, bez iznimke, talijanski građani mjere sigurnosti pod kojima su uplovili u 2017. Snajperisti na krovovima, iznad njih helikopteri s mitraljezima i raketama, naoružani ljudi žabe pod površinom Tibra, agenti u civilu s mobitelima koji šalju snimak u izravnom prijenosu u centralu javne sigurnosti, trostruki prsten barijera: u vanjskome glomazne žardinijere povezane čeličnim barijerama, da se ni najteži kamion ne može probiti, u drugome policajci i metalne tarabe, u trećemu metalni detektori, pa su tek oni koji prođu sve tri granice, mogli doći na Trg Svetog Petra u Vatikanu poslušati Te Deum, Tebe Boga hvalimo, molitvu zahvale Svevišnjemu - koliko što nam je podario tako krasnu godinu (u kojoj su ljudi mogli pokazati za kakvu su sve gadost sposobni), toliko (pa i više), što smo je preživjeli i ušli u ovu, broj 2017.
Bilo je tako u Rimu, u Milanu, Napulju, Torinu. Bilo je tako u Kölnu i Berlinu, Parizu i Lyonu. Svugdje je prošlo dobro, "lišo" - osim u Carigradu, u gradu pod čijim smo carevima brojali vrijeme i u dalmatinskim gradovima i na otocima više od tisuću godina, od Konstantina do Zadarskog mira 1358, odakle su sultani vladali dobrim dijelom naših predaka i krajeva, u Istanbulu gdje je suluda mržnja, identitetska nesigurnost presvučena u vjersku revnost, pobila one koji se nisu postrojili po direktivama Erdoğana, Gülena, odnosno al-Baghdadija. Jest da se međusobno glože, jest da jedan drugome kolju ljudstvo, ali ako se linija povuče između slobode jedinke, individue, s jedne strane, i nametnutih pravila u ime "višeg" cilja, nerijetko okrutnoga, sva trojica su, u raznim stupnjevima, na istoj strani, protivnoj ljudskoj slobodi, slobodnoj ljudskoj savjesti.
Ta strana je učinila sve da nam zagorča i Nove Godine, i ostale dane.
U pedeset godina koliko se smucam po Rimu, prvo povremeno, a gotovo tri desetljeća stalno, mogao sam pratiti kako je teror promijenio lice grada. Te 1967 Margheritina palača, u kojoj je Veleposlanstvo USA, bila je od pločnika odijeljena lancem na kamenim stupovima, ukupne visine do 75 centimetara, što je bilo tko mogao prekoračiti; u svaku se crkvu moglo mirno ući (jedino su u bazilikama pod vatikanskom jurisdikcijom pazili kako su posjetitelji bili odjeveni: gola ramena ili bedra tretirana su kao najopasnija, zapravo jedina ugroza Božjeg doma). Poslije lipanjskog rata 1967 i studentske 1968 stigle su visoke ograde oko te ambasade. Poslije početka "olovnih godina" unutrašnjeg terora (1969-1984) pri svakom ulasku u javnu zgradu prolazili smo ispred automatskih pušaka, koje talijanski vojnici nisu nosili kako su nas učili, s cijevlju okomito prema zemlji, nego uperene u pučke trbuhe. Nakon terorističkih atentata protiv američkih diplomatskih predstavništava njihova ambasada dobila je opkope s pokretnim mostovima i podnim zrcalima, za kontrolu podvozja, a pločnici i ine javne površine uz njezinu ogradu zabranjeni su za pješake. Svaki odlazak avionom postao je sigurnosno maltretiranje (u Rimu jedva nešto ljubaznije nego u Zagrebu), učinivši da je od Rima do Zagreba brže (i ljudskije) autom nego zrakoplovom. Svejedno su Rimom znale odjeknuti, ljude ubijati i spomenike rušiti bombe (ali ne uvozne, nego domaće, mafijaške).
Početak nove godine je u Rimu prošao mirno, takoreći dosadno, za razliku od Firenze (gdje je prasnula i ranila bomba, opet domaćih, talijanskih terorista), za veliku razliku od Novog Rima, Carigrada, tj. Istanbula.
Eksplozije nisu manjkale, pa ni snažne. Sud je poništio odluku rimske gradonačelnice Virginije Raggi kojom je pokušala ograničiti vatromete i petarde, pa se Rim ipak tresao kad god bi prasnula najdeblja petarda, pravi topovski udar, s pravom nazvana "bomba Trump". I njezine prethodnice nosile su imena bombastičnih hvalisavaca iz sporta, najčešće nogometa, poput Maradone - ali sada se i Napulj, glavni proizvođač te buke, dovoljno pogibeljne da svake godine otkine barem nekoliko šaka i izbije poneko oko, davši tome petardskom nasilniku Trumpovo ime, "obratio" na wrestling, jer to je Trumpovo polje (bio je i organizator wrestlerskih nadmetanja, a javno je 2007 prebio wrestlera i wrestlerskog producenta Vincea McMahona, pa je McMahonova žena Linda darovala Trumpu više od šest milijuna dolara za lanjsku pobjedničku kampanju).
Tako smo imali nešto vatrometa i nešto bakanala na kraju još jedne godine straha. Pa smo imali i Novu Godinu prkosa, u nekih jarosnoga, u mnogih flegmatičnoga. Evropljani smo, nismo se dali.