VIJESTI IZ LILIPUTA

Davno smo ušli u EU. Pa zašto bismo onda i dalje bili normalni?

Orasje, BiH, 041116. Mirni prosvjed gradjana u Orasju zbog privodjenja deset hrvatskih zapovjednika i pripadnika vojne policije HVO-a osumnjicenih za ratne zlocine. Foto: Vlado Kos / Cropix
Vlado Kos / CROPIX

Još od 1990. hrvatska unutarnja i vanjska politika temeljile su se na neupitnoj i jednosmjernoj agendi koja se zvala “euroatlantske integracije”. Taj projekt imao je svoju pragmatičnu, političku razinu, a ona se sastojala u tome da Hrvatska što brže i što bolje postane član NATO-a, a potom i Europske unije, da se prema Americi ponaša kao “bliski saveznik”, a s EU usklađuje ekonomski i diplomatski. Taj je scenarij, međutim, imao i svoj ideološki, ekonomski i kulturni aspekt. Taj je aspekt tijekom dvijetisućitih bio obuhvaćen onom zavodljivom, učestalom, ali i kontroverznom riječi “normalizacija”.

Tijekom tog procesa, Hrvatska i susjedne zemlje trebale su od “nenormalnih” postati “normalne”, a ta se normalnost sastojala od cijelog niza mjerila koje su bile taksativno diktirane sa Zapada. Osim što je trebala ustrojiti učinkovito tržište, centralnu banku, sudstvo ili održivu brodogradnju, Hrvatska se trebala “normalizirati” u nizu stvari koje su suštinski propitivale “core business” nacionalističke ideologije - od Ustavnog zakona o pravima manjina, preko autonomije medija, kulturnog pluralizma, pa do najgorče, najkiselije jabuke nacionalističkog svjetonazora - a to je sankcioniranja vlastitih ratnih zločinaca.

Koncept “normalizacije” bio je - naravno - u velikom mjeri kolonijalan i/ili autokolonijalan. On je uvijek funkcionirao kao pasivni odnos, u kojem je postojao Učitelj i Nadzornik, i postojao je onaj koji je “polagao razred”. “Normalizaciju” je Hrvatska pasivno i krotko primala, upravo onako kako je u nekim drugim epohama usvajala dizel motore, ili cvjetnu gotiku, ili revoluciju 1848., ili Microsoft Windowse. I ma koliko god čovjek može biti euroskeptik (što jesam) i koliko god može gunđati zbog kolonijalno-podložničkog mentaliteta koji je bio ugrađen u taj proces, mislim da bi bilo cinično ne priznati da je ta “normalizacija” donijela više dobra nego lošeg. Često sam se znao prepirati sa svojim prijateljima i znancima s lijevog ili još ljevijeg spektra i svađati se s njihovim prvoloptaškim antiamerikanizmom koji je u ljevicu predugo ugrađen kao Pavlovljev refleks. Pritom bih ih podsjećao na niz činjenica koje su - unatoč svemu - nesporne. Da nije bilo procesa “normalizacije”, da nije bilo kolonijalne, utopijske političke fantazme o “euroatlantskim integracijama”, Norac nikad ne bi bio procesuiran za ratni zločin, hercegbosanski warlordovi ne bi bili izručeni Haagu, tužiteljstvo nikad ne bi “otvorilo” korupcijsko klupko Sanaderovih godina, manjine u Hrvatskoj nikad ne bi imale ovakva institucionalizirana prava, a kulturno bi Hrvatska ostala na razini kasnih 90-ih kad su strateški kulturni proizvodi Krađa Marijinog kipa i Sabor na Duvanjskom polju. Da nije bilo fantazme o “euroatlantskim integracijama”, Srbija nikad ne bi doznala da se Srebrenica uopće dogodila, Ratko Mladić bi bio možda i danas zapovjednik generalštaba, a u BiH bi tri oligarhije masovnih ubojica iz 90-ih sklapale postdaytonske koalicije. U Hrvatskoj, ali i u Srbiji i BiH, “normalizacija” nije bila tek floskula. Zaista smo u jednom - sad se vidi, kratkom - periodu postali pomalo “normalni”. A postali smo jer je postojala - rek’o bi Platon - “korisna laž”: ideološka fantazma zvana Zapad.

Sve to, međutim, više ne postoji. Ne postoji već neko vrijeme. A taj svijet definitivno je umro u ponedjeljak. U ponedjeljak je završen jedan proces erozije koji traje već dugo, a kojem se ne možemo radovati, jer su njegove lokalne posljedice već pogubno vidljive.

Ponedjeljak je - treba odmah reći - samo novo poglavlje u tom procesu, nipošto točka na, možda tek zarez. U ponedjeljak je za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država izabran čovjek koji bi i za najzaostaliju od zaraćenih balkanskih država 90-ih bio sramotno ekscesan. Zemlja koja se regularno titulira “vođom slobodnog svijeta” za predsjednika je izabrala tipusa za kojeg je čak i Kerum konzervativni gospodin, za kojeg je čak i jagodinski gradonačelnik Dragan Marković Palma trezveno-racionalni političar, a sabrane šovinističke izjave HDZ-ovaca iz 90-ih za novog su američkog predsjednika čista kamilica. Možete li s takvim “vođom slobodnog svijeta” uopće zamisliti ideju “normalizacije”? Tko bi uopće mogao izgovoriti riječ normalizacija u novim političkim okolnostima, kad normalizacija treba - samom srcu euroatlantske konstelacije?

Ali, dolazak narančastog pajaca u Bijelu kuću - nemojmo se slučajno zavaravati - nije prijelomna točka. To je samo konačno urušavanje političke fantazme, definitivni krah autoriteta koji ionako ovdje, lokalno, već stanovito vrijeme ne postoji. Ne postoji iz bar dva razloga. Prvi je taj što su “normalni” prema kojima se “normaliziramo” svaki dan sve nenormalniji. A drugi što u balkanskoj dijalektici mrkve i batine ne postoji više ni batina ni mrkva.

Ne vjerujete? Pa, predlažem da se samo okrenete oko sebe. Nepunih deset godina nakon onih vremena kad su Hrvatska i Srbija redovno izručivale Haagu ključne generale i političare, živimo u svijetu koji je doživio zaprepašćujuću regresiju. U Srbiji, policija je uhapsila i za špijunažu optužila čovjeka koji je samo ispunjavao svoju građansku dužnost - istražiteljima iz druge države (Hrvatske) iznosio saznanja o zločinima. U Hrvatskoj, koordinacije branitelja traže da vlasti smijene državnog odvjetnika zato što je radio ono što je državnom odvjetniku ključni posao: pomagao kolegama tužiteljima iz BiH da istraže zločin. Kad su vlasti susjedne BiH uhitile skupinu ljudi među kojima su bar dvojica koje svjedokinja izravno optužuje da su je silovali, Hrvatska se digla na noge u zapjenjenoj šovinističkoj bujici. Pritom u toj bujici ne sudjeluje više samo ulica, rulja s čekićima. Ovaj put, političko bunilo predvodi predsjednica države koja mirno i bez skanjivanja veli da bi državljane BiH koji su zločin počinili u BiH smjela suditi samo Hrvatska, uvodeći hrvatsku verziju srpske kontroverzne “regionalne jurisdikcije”. Mahnitanje ovaj put nije domena opskurnih tabloida, nego njime dirigira javni RTV servis kojem - međutim - ni na kraj pameti nije da izvijesti za što su točno rečeni ljudi optuženi. Ideja da bi Hrvatska morala ponajprije misliti o izvršenju pravde, a potom o krvnim zrncima eventualnih počinitelja umrla je - ispada - 2013., s ulaskom u EU.

“Slučaj Orašje” samo je simptom stanja, nipošto skok u novu dimenziju. Jer, Hrvatska je već i prije slučaja Orašje ušla u fazu kulturne i socijalne regresije u kojoj se čekićem razbijaju manjinske table, u kojoj se samozvane braniteljske koordinacije pretvaraju u subnorovski politbiro, nacionalizam postaje sveprožimajući ideološki kod, a kultura i mediji pretvaraju se u zanatsku i ideološku porugu. Čini se da je u Hrvatskoj svima - od medija, preko ministrice kulture do ravnatelja HAVC-a - normalno da se ostracira i povlači po blatu jedan danski dokumentarac zato što je na jednom mjestu u filmu jedan čovjek rekao da misli da su starce u Dvoru na Uni ubili Hrvati. Izgleda da je svima postalo normalno što jedan ustašofilski povjesničar i nekoliko dokonih veterana proglašavaju “moralnu obnovu” kulture. U međuvremenu, ta se “moralna obnova” događa kroz javni servis. Ovih dana, HRT je obznanio čak jedanaest novih govornih emisija u sezonskoj shemi, emisija koje će se već po najavi baviti predvidivim temama kao što su iseljenici, čistoća jezika, Jasenovac i Stepinac. Na Trećem programu HTV-a do prošle smo sezone gledali modernu, prema svijetu otvorenu, globalno znatiželjnu i medijski pismenu emisiju Treća povijest. Sada ju je zamijenila mucava medijska improvizacija koja se zove Pogled u prošlost. Ta emisija - koju sasvim predvidivo vodi profesor katoličkog sveučilišta - zapravo je najblistavija ilustracija kulturne i medijske regresije koja se upravo događa. Za početak, iz emisije su posve nestale teme koje nisu hrvatske. Sama emisija groteskno je medijski nepismena, a jedna od bizarnosti je i “intro” u kojem voditelj s papira čita dugu biografiju gosta/gošće, dok ga ovaj/ova gleda iz fotelje u krajnjoj neugodi. Suvišno je i reći, “pogled” u povijest te emisije groteskno je jednostran, neproblemski i monološki. Na to se, eto, sveo TV program koji je moj ljubljanski kolega Simon Popek još pred godinu i pol nazvao “najboljom televizijom u Europi”.

Cijela ta civilizacijska degradacija - u kojoj Hrvatska, Srbija i BiH idu bratsko-jedinstveno pod ruku - pokazuje, nažalost, da taj bajni koncept “normalizacije” nije bio proces stvarnog unutarnjeg etičkog sazrijevanja i širenja nazora. Očito je “normalizacija” dvijetisućitih bila samo privremena zagrada, iznuđena autoritetom izvana, refleks kolonijalnog podložnog subjekta koji je htio površno poprimiti manire vladajuće kaste koju oponaša.

Sad - kad smo u EU ušli - možemo poput Thompsona reći da “nema više pretvaranja” i opet umjesto umivenog maturanta postati Borat Sagdijev. Jer, uostalom, čak i ako bismo željeli mehanički oponašati one koji su “gore” - koga bismo uopće oponašali? One koji su za predsjednika odabrali Jokera iz Batmana?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Izdvajamo